Piše: Dražen Prša
Na današnji dan obilježava se 25 godina od pada Vukovara. I tako 25 godina, već svake se godine 18. studenoga Hrvatska prisjeća žrtve koju je taj grad podnio za cijelu zemlju.
I jučer su građani diljem Hrvatske zapalili svijeće u svojim gradovima i mjestima te se u tišini prisjetili svih nevinih i stradalih branitelja i civila.
Zbog Vukovara i svih onih koji su pali za domovinu moramo ovu zemlju izvesti na put slobode i blagostanja. Hrvatska treba biti mjesto življenja i ponosa a ne preživljavanja. To je prvenstveno zadaća mladih ljudi koji moraju prihvatiti taj teret. Ni oni što su branili Vukovar nisu imali puno godina.
I oni su se bojali, ali su se ipak stali pred sotonu, pred zvijeri, pijanu jugo četničko hordu, pred one koji su ubijali, ne gledajući da li su to djeca, starice, nečije majke ili očevi. Jer kako je rekao Siniša Glavašević – tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?
Živimo danas u nekim čudnim vremenima, u vremenima zabranjenih emocija, emocionalnoj dezorijentiranosti, jer u svakom trenutku od nas se očekuje da budemo racionalna bića, da zatomimo naše osjećaje, jer njihov intenzitet nije poželjan. On izlazi izvan onog okvira dirigiranog ponašanja.
Ja ne mogu, neću i ne želim potiskivati ovu svoju urođenu dispoziciju, osjećaje koji me preplavljuju. Prolazio sam i prolazim njihov širok spektar, od gađenja, straha, apatije, srama, i to onog užasnog srama što sam svjedočio i svjedočim današnjoj Hrvatskoj. Prolazim i novi.
Pokušavaju me i naučiti kako izgleda praznina i nemoć u pokušajima očuvanja meni svetog. Zato još jednu godinu podvlačim crtu, prvenstveno onu emotivnu crtu, jer ona je bila najizraženija i konstanta, uvijek tu, i nerijetko isprovocirana od strane naše politike koja je u kroničnom nesporazumu sa stvarnošću, bez imalo etičnosti, savjesti otrgnute od nečega što joj pripada, a to je preispitivanje sebe, svojih procjena u odnosu na stvarnost.
Moje i njihove emocije su dijametralno suprotne, ne želim ih ni uspoređivati, ne želim biti uz bok s egocentricima koji se naših heroja prisjećaju jednom godišnje. I pitam se gdje na taj dan pronalaze izgubljeno, nikad postojano domoljublje. U Božjoj pomoći? Sumnjam. Ponosan na svoje suborce, na one koji su otišli, one koji su pored mene, na sve one koji znaju o čemu govorim. Ponosan i ove godine i cijelo vrijeme na sve one koji su oduvijek znali što znači domoljublje, jer bez domoljublja i domoljuba Hrvatska nikada ne bi obranjena bila. U mojoj tuzi i današnjoj tišini, danu koji plače, pokušat ću biti ponosan što sam tek jedan od onih koji su živjeli i branili svoj dom u vremenu koje će vječno ostati zapisano u duši svakog domoljuba, u duši svakog čovjeka.
I kako danas, nakon 25 godina od pada Vukovara osjetiti bol onih ljudi koji su branili našu Domovinu od agresora, čija danas djeca vrište slušajući Cecu, Lepu Brenu…, sve ove pjevaljke od kojih su neke i neki svojedobno zabavljali i ohrabrivali četnike u okupiranom Vukovaru. Ako slučajno upitate mladu generaciju zašto slušaju i vrište, padaju u trans kad slušaju „cajke“ odgovaraju da je to najbolja zabava, da su na tim zabavama najbolje žene (pretežno pripite ili pod utjecajem nečeg drugog..), da je to normalno i da više nitko ne gleda tko je tko, jer glazba je dobra..
Koji je to šamar za sve one koji su branili domovinu, za sve one koje vole i poštuju tradiciju iste te domovine, ali i šamar onima zdravog uha u glazbenom smislu. Stvarnost je neizbježna, današnja djeca slušaju cajke a priče o Vukovaru njima su bajke, nažalost to je bolna istina.
U meni se budi ipak nada da u će u školama, na predavanjima prevladati istina, koja će doprijeti do srca mladih ljudi, jer čemu sve to ako najmlađi ne znaju kako je nastala njihova domovina, u kojim uvjetima, tko je napadao i bio agresor na našu Domovinu, kakve stravične stvari su se događale u ratu. No ipak, najmlađe treba naučiti da naša pokoljenja da ne mrze bezuvjetno, nego već da opraštaju ali da nikada ne zaborave gdje su njihovi očevi i djedovi borili i ginuli i da budu ponosni na sve hrvatsko.
Prošle godine plakao sam na ovaj dan, danas neću plakati, jer kažu heroji ne plaču, a u meni sve plače. Neću praviti društvo suzama, neka same teku, slijevaju se u tišini. Sjedit ću uz svijeću i gledati njen plam koji svijetli onima koji su otišli putem pravde, istine i slobode. Danas sam tužan i gledam negdje u daljinu, pokušavajući pobjeći sjećanjima, jer danas je još jedna godina obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Vukovara. Još jedna godina prisjećanja na ubijene, zarobljene i nasilno odvedene …. Još jedno paljenje svijeća, polaganje cvijeća na grobove poginulih i ubijenih koji su branili i obranili svoju zemlju. Na sve one kojih više nema, a bili su tu.
A, oni samozvani političari obilježavaju jednom godišnje ovaj dan. Jednom u 365 dana sjete se grada heroja Vukovara. Jednom godišnje najvjerojatnije i pomisle, ili osjete neku tugu zbog ljudi koji više nisu s nama, ili su tu zaboravljeni od svih. Nisam čak ni siguran u to emotivno stanje pojedinaca, jer debela većina ratišta nije ni vidjela, već se skrivala u svojim sigurnim rupama.
Na njihovu sramotu naravno, na sramotu svakog čovjeka koji barem na ovaj Dan sjećanja ne osjeti neku sjetu, stanje koje se ne da ni opisati. Na spomen i uspomenu na neka užasna vremena. A moje stanje je trajno stanje, neki kolorit osjećajnih naboja koji se miješaju iz minute u minutu.
Što reći, što pomisliti na vrijeme od 25. kolovoza do 18. studenoga 1991. godine, kada je počela borba za Vukovar, pa do sloma obrane tog grada heroja. Kako se otrgnuti tuzi prisjećajući se 1.624 poginulih, 2.500 ranjenih, 5.000 odvedenih u srpske koncentracijske logore te oko 22 tisuće Hrvata i ostalih nesrba protjeranih…
Danas neću plakati. Samo suzama ću pustiti da teku u sjećanjima.
