Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
„Dan sjećanja na žrtvu Vukovara“. Tih par riječi sažima se u riječi „žrtva“. Tadašnji Predsjednik RH pozvao je na oprost na što nije imao pravo, jer nije rekao bi li i sam oprostio da je na mjestu primjerice silovane žene koja i dan danas živi u istom gradu i ima isto državljanstvo kao i silovatelj?
Ne živi s čovjekom iz druge države, nego sa svojim bivšim i sadašnjim sugrađaninom? Formalni jednodnevni oprost. Formalna jednodnevna briga. Formalno jednodnevno sjećanje. Cjelogodišnji zaborav. Kao da se nikad ništa nije niti zbilo. Zbilo se i nikakva politika „dijaloga i suradnje“ ne može činjenicu učiniti prividom.
Nekima je to „sjećanje“ daleko, ali nedužnim žrtvama nasilja je svakodnevica elementarno nedostatne pravde o kojoj mnogi koji bi trebali ne govore čak niti ovih dana, vjerojatno kako si ne bi narušili „imāgō“ kao u srži „imaginarnu“ ili prividnu predodžbu o sebi u javnosti. Poteškoća sjećanja je poteškoća dviju vremenskih zona. Zona „sada“ sadašnjeg ostatka države koji se sjeća njihove zone „tada“ obrnuto je proporcionalna sa zonom „sada“ u kojoj žive vukovarske žrtve i zonom „tada“ u kojoj živi za ostatak države. Sat se skoro dva desetljeća pomiče unazad.
„Vukovar“, grad s 5000 godina kulture počevši od Vučedolske jarebice koju se pogrešno naziva golubicom, a koja je bila simbol kovača koji bi napustili kovačnicu ako bi se senzibilna jarebica usplahirila, jer bi profinjenim njuhom osjetila otrovna isparavanja koja su s vremenom uzrokovala i bolest zbog koje bi kovači uglavnom šepali, ostavljen je da kuje sam svoju sudbinu.
„Dan“ je riječ koju treba shvatiti doslovno, jer radi se o jednom jedinom danu dok je preostalih 364 mnoge baš briga. Istina, postoji relativno kvalitetna i česta sveza Vukovara s ostatkom države, ali tko ju koristi i zašto? Istina, taj dan svi se viđeniji fotografiraju Vukovarom, ali kad se to vukovarci fotografiraju diljem države tijekom preostala 364 dana? Ne mogu brzim vlakom jeftino stići do npr. Osijeka za 30 minuta, do Zagreba za 60 minuta ili low-cost avionskom linijom na kavicu do Rijeke, Zadra, Splita ili Dubrovnika. Da je karta i besplatna, ne bi ju imali čime platiti. Zanimljivo je da odnedavno djeca mlađa od 6 godina na blagajni željezničkog kolodvora moraju podići kartu na kojoj piše „0 kuna“ i imati ju uz sebe tijekom putovanja.
Ukratko, stvar s „Danom sjećanja na žrtvu Vukovara“ neshvatljivo je herojska, tragična i živa, a mnogi od nas, koliko nam je to u moći, toleriramo da bude mrtva sve ostale dane u godini, jer i tih dana, za čudo Božje, ljudi tamo žive! Ili možda ne žive ako je za suditi po plodovima onih čija je to zadaća primljena per misericordiam suverena?
I tako se pitam je li i koliko je Vukovar uopće živ? Ne pitam se to prvotno niti demografski, transportno, gospodarski, pravosudno, znanstveno, a najmanje politički, ali pitam se to kulturno, estetski i duhovno, jer ta je stvar meni naša, profesionalna, obiteljska i osobna, a po tom pitanju kad se sve zbroji i oduzme, nemam nikakvog komentara.
