Piše: Dražen Prša
Dok su razaranja i zločini trajali Vukovar je bio i ostao na braniku svoje Domovine. I ove godine, 18. studenog Grad heroj i Grad s posebnim pijetetom bit će ponovno Hrvatska u malom, mjesto okupljanja kako bi se prisjetili i odali počast svim žrtvama agresije.
Mjesto i vrijeme kad je riječ – Hvala nedostižna s težinom riječi „ Vukovar“, ali to je najmanje što možemo učiniti za sve one koji su svoje živote nesebično položili za domove i Domovinu, za sve one nesebične, solidarne i hrabre muškarce i žene koji su činili sve što je bilo u njihovoj moći kako bi spriječili zločine. Mjesto i vrijeme okupljanja kada ponovno osjetiš kako onaj osjećaj zajedničke svrhe nije izgubljen.
Prošlo je 25 godina od strašnih zločina u Vukovaru. Vrijeme kad je Hrvatska, i svaki pojedinac iz mraka morao prijeći u vlastito oslobođenje. Vrijeme kad morate svoj mentalni prostor pročistiti od svih nakupljenih emocionalnih sukoba, proživljavanjem tih istih osjećaja. I ono još uvijek traje.
U samo 87 dana ubijeno je više od tri tisuće civila i branitelja, među kojima i 86 djece. U samo 87 dana u potpunom okruženju hrvatski branitelji uspijevali su odolijevali nadmoćnijem agresoru. U samo manje od tri mjeseca u povijesti nezabilježenog herojstva, u starozavjetnoj borbi Davida i Golijata, David je pobijedio.
Nakon pada Vukovara stotine zarobljenih branitelja i civila prošlo je nezamislive torture tijekom zarobljavanja i transporta u prolaznim logorima te u logorima i zatvorima u Srbiji.
Tijekom posljednjih dana opsade dio branitelja i civila potražio se spas u vukovarskoj bolnici, vjerujući da će biti sigurno evakuirani pod nadzorom međunarodnih promatrača. Kada je srpska vojska stigla do bolnice, nastala je kaotična situacija jer su vojnici upali u instituciju i postali agresivni prema ranjenicima. Srpska vojska deportirala je autobusima do logora Ovčara 400 prebivatelja bolnice. Razulareni, pijani uniformirani pripadnici TO, JNA (pod zapovjedništvom Mile Mrkšića, Veselina Šljivančanina i drugih), četnici, šešeljevci, arkanovci i drugi činili su strahote u logoru, premlaćujući, maltretirajući i terorizirajući zarobljenike koji su na kraju odvedeni na strijeljanje.
Danas sa zida Spomen doma Ovčara promatraju nas nevine, iskrene oči kao podsjetnik na nevine ljude i ono što su osjećali tu hladnu jesen 1991, godine. Koja im je bila zadnja misao, čije ime mi je zamrlo na usnama nikada nećemo saznati
Vukovar kao da mu nije bilo dosta patnje, svih ovih godina svjedočio je i podijeljenoj Hrvatskoj, dvjema dijametralno suprotnim stranama.
S jedne strane smo imali emocije i razum, koji su nam govorili kako znamo pravu istinu, a s druge strane onaj glas (ne)razuma koji ubija polako, ali sigurno istinu, naš ponos, do te mjere da se više ne može razaznati gdje započinje, a gdje završava obmana. Svjedočio je ovaj grad čudnim i tvorcima neke svoje istine. Onima koji nisu niti u jednom trenutku bili ni ponizni ni pokorni, niti su željeli zajednički stvarati zdrave temelje.
Ali, upravo Vukovar poput tragičnog junaka iz Aristotelove tragedije zastupa načela novog morala budućnosti. Upravo onaj koji je proživio kategoriju tragičnog završetka, onu konačnu cijenu koju plaća za istinu I vlastitu dosljednost , dajući vlastitu žrtvu, vlastiti život, zastupa i govori o budućnosti.
Zapalimo svijeće u svojim prozorima, na svakom prikladnom mjestu, 18. studenog, i sjetimo se svih tih velikih ljudi koji više nisu s nama. I nikada ne zaboravimo.
