Prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Pogled na super-vjernog navijača Dinama koji je čak i “raspoložen” nesposoban podići pogled prema travnjaku, a još manje prema ekranu s rezultatom, čak i godinama ravnodušnog pratitelja kluba može barem malo uzdrmati.
No možda stvari nisu tako crne kako se čine. Možda su i crnje. Možda su super-crne bez i najmanje naznake, a tim slijedom i bez njoj primjerene nade, da će se do 2067. bilo što promijeniti.
Šteta sramote koju Dinamo nastupajući u Europi čini sebi i hrvatskom nogometu odavno je nadvisila financijske dobrobiti što polako postaje jasno i najvećim super-vjernicima koji se sve bezuspješnije štite humorom, cinizmom, ironijom, pa čak i sarkazmom, a sve češće osramoćeni, umjesto onih koji bi se trebali sramiti, a ponosno tuguju kao da je ikoga briga za njihovu tugu, isprazno bulje u pod nemoćni čak i podići pogled prema ekranu strahujući od dvoznamenkastog broja uz natpis „Dinamo“ već oko 60. minute.
Već godinama, a možda i desetljećima Dinamo se raspada i postaje ruševina, pri čemu umjesto da su u toj stvarnoj ruševini pronađe poezija i ljepota, nju se krpa, primjerice bojeći beton zapadne tribine u plavo, u nadi kako će štand priglupog prekupca nogometne stoke zadržati privid nogometnog stadiona, stoka privid momčadi i kluba, a još jedan u nizu vrhunaravno i nebeski neznalačkih trenera, ovaj puta Bugar, privid stručnjaka, a sve u svjetlu činjenice kako je velika Kina uspjela uskrsnuti genija M. Lippija i postaviti ga za trenera reprezentacije, usprkos tome što je godinama predlagano da bi u Dinamu na respiratoru trebalo rasprodati doslovno sve što bi itko želio kupiti pa makar i za kunu ili euro i kupiti tog istog Lippija s nadom da će odgojiti kao prvo mlađi uzrast, ali još važnije 4-5 mladih trenera.
S dubokom vjerom u perfidan privid bogatstva teško je spoznati “pustinju stvarnosti” u kojoj nema kluba, nema trenera, nema prve momčadi, nema veznog reda, nema u prvoj momčadi na terenu čak niti jednog jedinog veznog igrača (činjenica koja je bola u oči svojom jučerašnjom sveprisutnošću izočnosti), a još teže se oteti dojmu kako je tu ruševinu potrebno malo rasklimati e kako bi se srušila što prije, ali ne treba očajavati, jer ona će se urušiti sama od sebe, u sebe i po sebi s našom nadom da će zatrpati doslovno sve koji s njom imaju ikakve poslove sveze i treba biti ponosan, veseo i radostan jer pripadamo generaciji koja svjedoči konačnom padu ili kraće “otišao u 50 godina” (podnaslov: u samo 50 godina od europskog prvaka 1967. do vidno najgoreg kluba Lige Prvaka 2017. i opće-europske sprdačine).
I stoga ne očajavajte, nego se veselite i radujte se, jer sve je ispraznost, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost (i u duhu propovjednika dodajmo u podnožnoj napomeni: bojte se Bogova nogometa i držite se pravila igre).
