Zakaj je ne-kajkavac s Bandića Briga prihvatljiviji za gradonačelnika od kanzaškog kajkavca sa Strawberry Hilla

Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Svaki je stanovnik Zagreba odrastao u nekom kvartu ili živi u nekom kvartu. Mnogi su se odselili iz svojih u druge kvartove i gradove Hrvatske, Europe i svijeta i rijetko ih posjećuju. Možda dolaze u posjet prijateljima, obitelji ili na groblje.

Ipak, velika većina godinama nakon što napuste rodni kvart uvijek kad se u njega vrate, ponekad kad doslovno prijeđu nevidljivu granicu, osjete dom. Bez imalo nostalgije, preseravanja i bilo čega drugoga čega nema, oni osjete dio sebe, jer ih je baš taj kvart a ne neki drugi oblikovao i učinio barem dijelom onime što jesu. Naučio ih je načinu ponašanja, rada, vrijednostima, ukusu, stilu, pa čak i kvartovskom dijalektu (što se danas u Zagrebu nepovratno gubi).

Vis-à-vis jezika kao dijela kulturnog identiteta, treba reći da ne postoji „Zagrebački štokavski“, nego „Zagrebački kakjkafski“ kao dijalekt kajkavskog jezika i pod vidikom jezika kandidat za gradonačelnika koji je kanzaški kajkavac (naime, u Kansas Cityju najmanje 10.000 ljudi još uvijek govori dijalekt kajkavskog) primjereniji je od tuzemnog ne-kajkavca. To je kulturni identitet pod vidikom jezika.

U svjetlu rečenog spomenimo se činjenice da počinju preliminarna razvrstavanja za predstojeće lokalne izbore i samim time se pojavljuju i protukandidati trenutnom, možda doživotnom gradonačelniku Zagreba.

O njima i njemu, neću ništa reći, jer nemam što. Ono što ću reći, osim u slučaju postojanja konkluzivnog prigovora, odnosi se na svakog gradonačelnika, a riječ je o gradonačelniku Zagreba, jer sam igrom slučaja a ne „per misericordiam dei“ građanin Zagreba, a ne nekog drugog grada. Neću govoriti o bivšim ili o trenutnom gradonačelniku, pa niti o budućima, iako su povod, jer me ovdje ne zanima povijest, niti futurizam, nego potrebni gradonačelnik.

Svaki državljanin RH s prebivalištem, pa čak i boravištem u Zagrebu može se kandidirati za gradonačelnika i to je dobro, jer bez posebnog prigovora nema prepreke da netko tko rodom nije iz Zagreba ne bi mogao biti dobar gradonačelnik.

No, i bez obzira na kategorije prebivališta i boravišta, pa čak i lokalno-patriotske kategorije gradskog podrijetla koje je izmišljotina kao i izraz „Zagrepčanin“, koja je korist od gradu od gradonačelnika koji u tom gradu ne samo da nije rođen, ne samo da nije proživio većinu života, ne samo da nema pretke pokopane na gradskim grobljima i potomke u gradskim vrtićima, nego nema niti temeljni kulturni identitet mjesta?

Državljanin RH s prebivalištem ili boravištem u Zagrebu koji u Zagrebu nije rođen, nije proveo formativne godine, nije proživio većinu života i nema, ne gradski, jer to ne znači ništa, nego kvartovski identitet, ali je došao u Zagreb iskoristiti sve njegove pogodnosti za ostvarivanje osobne dobrobiti bez i najmanje namjere vratiti bilo što gradu, a što nadilazi plaćanje lokalnih davanja, i čime bi grad iza sebe ostavio boljim nego što ga je zatekao i njime bio zatečen, iako ima svako demokratsko pravo i slobodu kandidirati se za gradonačelnika, ipak ima i ozbiljan kulturni nedostatak. On se sastoji u sindromu koji kaže da je takav kandidat svuda i nigdje, istovremeno na više mjesta ili ni na jednom, slično situaciji u kojoj se nalazi emigrant.

S obzirom da nema osobni kulturni identitet, ili pak ima mnogobrojni, pri čemu je jedan dominantan, a taj je nerijetko onaj koji ga je oblikovao u formativnim godinama i to redovito ne u Zagrebu, ne može prepoznati niti prije svega kvartovske identitete, a najmanje ili nikako poistovjetiti se s njima i prihvatiti ih kao dio sebe, a da pritom nema dubok osjećaj da zatomljuje drugi stariji i temeljni dio.

No to nije najgore, jer takav čovjek nema na leđima niti teret predaka čije su kosti nadvijene nad njim s gradskih groblja, niti breme brige nad potomcima koje će odaslati u svijet kako bi postali bolji, vratili se jednog dana i učinili isto takvim svoj grad, nego je najgore to što nema niti temeljno razumijevanje kvarta, tj. „klupice“ kak veli jedan prijatelj. Nema korijenje, pa neće imati niti plodove. Nije Zagreb učinio važnim dijelom sebe. Bez kojeg bi bio drugačiji, možda čak i gori čovjek. I to je kulturni nedostatak. A oko njega se kao oko nevidljive osi vrti sve ostalo bilo da se razlijeće na sve strane ili pak skuplja u preglednu cjelinu.

I tako se Zagreb prepoznaje između ostalog i po tome što mu gradonačelnici mogu biti ne samo ljudi odrasli u drugim gradovima, lokalnim kulturama i s različitim, a ponekad i slučajno sličnim kvartovskim identitetom, nego i ljudi odrasli na selima diljem Hrvatske i zašto ne bi mogli biti?

Istina, „purger“ će rijetko moći postati gradonačelnikom Osijeka, Splita ili Rijeke, ali oni će bez problema moći postati gradonačelnicima Zagreba. Ipak, Zagreb ima i Skupštinu kao besmisleno tijelo umjesto da ima neko malo i počasno vijeće „domaćih“ po kvartovima koji bi brinuli za ovo o čemu govorim.

Sam gradonačelnik može imati djelatno tijelo koje upravlja gradom na tehničkoj razini, a tijelo „domaćih“ ima pravo veta i radi potpuno besplatno, jer biti članom je stvar časti, a ne osobnog probitka i gospodarske ili političke moći i utjecaja.

Uostalom, kako lijepo kaže jedan prijatelj, zašto se predizbori za gradonačelnika ne bi provodili po mjesnim odborima i gradskim četvrtima i zatim bi pobjednici tih izbora išli u zadnji krug? Naime, kako bilo tko može biti kandidatom za gradonačelnika ako za njega ne bi glasovali niti njegovi susjedi iz kvarta? (Neki drugi prijatelji i sugovornici predlagali su i radikalnija rješenja.

Spomenimo samo to da variraju od zabrane uporabe riječi „kaj“ i zagrebačkog kajkavskog „dotepencima“ do osnivanja zagrebačke stranke s vrlo rigoroznim mjerilima članstva i osobnih rezultata unapređenja svog kvarta. Zanimljiv je i prijedlog da se pri ulasku u javni prijevoz uvede sustav prepoznavanja glasa pri izgovoru riječi „kaj“.)

Naravski da bi se kandidati birali u ograncima i zatim bi se suprotstavljali u drugom krugu. Dakako da bi osobni i politički interesi bili po definiciji potisnuti pred gradskim.

Tko nije pridonio kvartu ne može se niti kandidirati. Tko osobni ili interes neke stranke postavi iznad interesa kvarta i grada ne može se kandidirati. Itd. Pri tome treba spomenuti da su neki prijatelji spominjali i koalicije kvartovskih ogranaka koje bi sezale od trenutnih sklonosti, preko velikih povijesnih savezništava kvartova u kojekakvim bitkama, do sveza iz vremena utemeljenja samih kvartova (ovdje treba imati na umu i mjerilo gradskog kvarta).

Ako se vratimo kulturnom identitetu gradonačelnika, bilo da ga je stekao kvartovskim podrijetlom, odgojem, vlastitim dokazivim trudom, bilo da ga je prigrlio kao netko podrijetlom iz drugog grada, jasno je da sve izvire iz identiteta koji nije, da se vratim temi, onaj „Zagrepčanina“, možda niti „Purgera“, a najmanje npr. „Dečka z Trnja“ više zbog povijesnog i jezičnog konteksta i negativne konotacije koju riječ ima kod „ne-purgera“, nego onaj „stanovnika Zagreba“ čime odgovara na pitanje „Gdje živiš?“, dok na pravo pitanje „Odakle si?“ ili „De si odrasel?“ odgovara npr. „Na Trnju“, „Na Trešnjefki“, „Z Maksimira“, „Z Medveščaka“ itd. (štoviše, redovito nije dovoljno reći npr. „Z Trnja“, jer slijedi pitanje „Fala Bogu da si z Trnja, nego z kojeg si kvarta na Trnju?“.

Naime, nije isto ako je čovjek sa Starog Trnja i primjerice s Kanala, jer biti u centru kvarta i biti graničar različiti su oblici života).

Zatim dolazimo do ključnog pitanja pod vidikom praktične primjene tog identiteta, jer on nije floskula pripadnosti, medalja koja se zaslužuje time kaj su vam preci trulili u kvartu, nego je zaslužen status, a koje glasi „Dobro, a kaj si napravil za svoj kvart?“.

Ili „Pustimo sad pretke i potomke, nego, dokaži da si baš ti vrijedan svog kvartovskog identiteta i statusa.“. Ako takav to nema čime dokazati, nema što za navesti, a čime bi njegov kvart njega činio onim što jest i čime je on svoj kvart očuvao i činio pa makar i mrvicu boljim, onda takav nema kvartovski, a još manje gradski identitet.

Ili kraće nema što tražiti među kandidatima za gradonačelnika grada. Može biti u kakvom tijelu, stručnoj službi i sl., ali gradonačelnik ne i šlus.

I sad se pitajmo tko su sve kandidati za gradonačelnika Zagreba i imaju li oni pa i najmanji kulturni identitet grada ili nemaju?

Ne trebaju biti veliki menadžeri, vođe, organizatori, veliki „Zagrepčani“, „Purgeri“, a još manje samoživi pacijenti koji svoj neukus, nedostatak odgoja i kulture liječe zlorabeći grad, ali trebaju biti „naši ljudi“, oni koji vjeruju da bez Zagreba ne bi bili ono što jesu i da Zagreb bez njih ne bi bio ono što jest, koliko god njihov doprinos kvartu bio malen i zanemariv.

Ne radi se ovdje ni o kakvoj mitologiji podrijetla, budućnosti, a još manje o uskraćivanju prava bilo kome na bilo što, nego samo o tome da čovjek bez da barem dijelom svoj identitet ne dijeli s identitetom kvarta i grada, što dakako mora moći dokazati, doslovno nije kulturno prihvatljiv za gradonačelnika. I za kraj postavimo pitanje – Zašto je, već samo kulturno-jezično govoreći, ne-kajkavac s Bandića Briga prihvatljiviji za gradonačelnika od kanzaškog kajkavca sa Strawberry Hilla kojem su preci došli in Amerika recimo z Medveščaka?

P.S.
Fala frendovima i poznanicima na prigovorima, savjetima i prijedlozima s obzirom na dijelove teksta. „Nomina sunt odiosa“, ali recimo da je u diskusiji većina kvartova imala svoje zastupnike.

Facebook Komentari