‘Žlijezde s unutarnjim izlučivanjem luče svoje hormone u krv koji krvnim žilama putuju do raznih tkiva i organa, ali djeluju samo na ciljno tkivo, tj. ono koje ima prihvatne molekule – receptore za taj hormon. Endokrini disruptori (okolišni hormoni odnosno štetne kemikalije), međutim, ometaju proces normalnog vezivanja hormona za ciljno mjesto i njegovo očekivano djelovanje različitim mehanizmima. Tako mogu imitirati djelovanje ‘pravog’ hormona (agonisti), a mogu i blokirati vezivanje ‘pravog’ hormona na njegov receptor pa izostane željeni učinak hormona (antagonisti). Isto tako, mogu prouzročiti promjene samog receptora, odnosno utjecati na procese sinteze, transporta ili metabolizma ‘pravog’ hormona i tako dovode do pretjerane ili preslabe hormonalne stimulacije’, objašnjava dr. Irena Stipišević Rakamarić, specijalistica javnog zdravstva i zamjenica ravnatelja Zavoda za javno zdravstvo, ZZJZ-a Varaždinske županije.

Danas se zna, kako dodaje, da su nastanak i razvoj određenih bolesti u ljudi povezani ili s hormonalnom stimulacijom ili s hormonalnom inhibicijom, kao što je slučaj kod hormonski ovisnih oblika raka – dojke, prostate, jajnika, endometrija i dr. – zatim sindroma policističnih jajnika, muške i ženske neplodnosti, kriptorhizma (nespušteni testis), hipospadije (poremećaj razvoja muškog spolno-mokraćnog sustava), preuranjenog puberteta, endometrioze (vrlo bolan poremećaj u kojemu tkiva koja normalno oblažu unutrašnjost maternice počinju rasti izvan maternice), poremećaja imuniteta i poremećaja funkcije štitnjače.

‘Stoga se s pravom u znanstvenoj javnosti sve više pojavljuju hipoteze o uzročno-posljedičnoj vezi između izloženosti endokrinim disruptorima i povećanoj pojavnosti tih bolesti. Primjerice, razmatra se mogući učinak estrogena iz hrane animalnog podrijetla (mliječni proizvodi, meso) na sve raniju pojavu puberteta kod djevojčica te na mušku i žensku plodnost. Postoje opservacijske studije koje pokazuju da djevojčice koje su bile najviše izložene animalnim proteinima, u odnosu na grupu onih koje su to bile najmanje, stupaju sedam mjeseci ranije u pubertet. Sekularna promjena u vremenu ulaska u pubertet i dob prve menstruacije se pomaknula nekoliko godina naniže tijekom 20. stoljeća. Zna se da ranija pojava prve menstruacije predstavlja i rizik za neke kronične bolesti u odrasloj dobi, kao npr. rak dojke i druge hormonski ovisne karcinome’, upozorava Stipišević Rakamarić, napominjući da izloženost fitoestrogenima (genistein iz soje) i izoflavonoidima – kojima obiluje prehrana na bazi voća, povrća, orašastih plodova, žitarica i mahunarki – može neutralizirati prekomjernu estrogensku stimulaciju antagonističkom blokadom estrogenskih receptora.

Studije koje istražuju povezanost izloženosti nekoj tvari i kasnije pojave bolesti, kako ukazuje, uglavnom su epidemiološke retrospektivne i imaju veću znanstvenu težinu od eksperimentalnih istraživanja na animalnim modelima kojima se pokušavalo dokazati da je upravo ‘endokrino ometanje’ mehanizam djelovanja tih tvari.