S obzirom da su pregovori HDZ-a i MOST-a krenuli iako diplomatski, ipak i obećavajuće, te stoga nisu tema nego se samo čeka definiranje gospodarskih ciljeva i ostalih stvari u sljedećem mandatu, središnja tema je ostavka Z. Milanovića i potjera za trećim čovjekom SDP-a. Prvi, I. Račan nije se posebno proslavio ni 90-ih, ni u oporbi, a niti na vlasti. Drugi, prije spomenuti koji je trenutno u nekoj ostavci, proslavio se sa svim izgubljenim izborima od 2011. do 2016.
Sad se traga za trećim čovjekom u stranci koja je od 1937. godine kad je utemeljena kao Komunistička stranka Hrvatske pa do danas promijenila 7 naziva, napose od 20. 03. 1990. kad si je proširila ime dodatkom Stranka demokratskih promjena pri čemu je pokušala prikriti činjenicu da je pravna slijednica Komunističke partije Hrvatske.
Zajedničko Račanu i Milanoviću je to da nisu sudjelovali u ključnim državotvornim odlukama RH i da su kao vođe SDP-a više bili u oporbi, nego na vlasti. Kako je SDP stranka kontinuiteta, sad pravnog, ideološkog ili političkog, što je začudno za socijaldemokrate, među kandidatima za trećeg čovjeka stranke treba tražiti onoga ili onu koji ili koja će i dalje nastaviti stopama svojih prethodnika.
Tko je sve u igri? Trenutno su ključni kandidati, ali i suparnici kako se čini Tonino Picula i Ranko Ostojić. Picula uglavnom šuti kao zaliven, ali je rekao da bi se kandidirao. Ostojić kakav jest, dvojben u mnogočemu, odmah se isprsio, vjerojatno kao prirodni nasljednik Milanovića. Njemu pak ne bi bilo loše da prouči povijest SDP-a i promisli o tome kako je Milanović dospio na vlast u stranci.
No ne treba zaboraviti starog lava i možda osvetnika Zlatka Komadinu. On je SDP-ovac starog kova. S druge strane, puno mu je ugodnije biti županom pod uvjetom da se ne pokrene teritorijalni preustroj RH. Tu je i Davor Bernardić, mladi lav i predsjednik Skupštine Grada Zagreba. I njemu je ljepše u Zagrebu i Saboru, nego na klimavom stolcu SDP-a. Na koncu tu je i Aleksandra Kolarić o kojoj je teško reći štogod pozitivno, osim da facijalnim ekspresijama, gestikulacijama, iritantnom bojom glasa, dikcijom, svadljivim stilom, elementarnom nepristojnošću i sadržajem koji je ponekad vidno proturječan predstavlja žensku inačicu Milanovića.
Zašto? Ona je spremna naslijediti Milanovića utoliko ukoliko se može naslutiti da će njezine ambicije brzo nadići sposobnosti i rezultate. Ona vjeruje da je njezin slučaj „prijelomnica za SDP“. Ona je prije 24 sata izjavila da ju se za 5 minuta treba vratiti u SDP (ako znamo na sat, vidjet ćemo da je prošlo 5 minuta i da se ništa nije zbilo). Ona se „spremna kandidirati“, a slutimo kako je uvjerena da će i pobijediti. Ako to nije ženski Milanović, ne zna što jest.
Kako god bilo, uz sve totalitarne i revolucionarne vođe SKH i SDP od 1937. do 2016., na spomen navedenih kandidata, neki poput Hebranga ili Dabčević-Kučar, vjerojatno se okreću u grobu, ali ako želimo sve najbolje SDP-u, onda zaista nema previše kandidata, barem s pozicije punokrvnog člana partije.
Zašto? Picula je po definiciji anti-Milanović i bliži je Plenkoviću nego svom članstvu. Ostojić je Milanović na treću i to ne bi bio kontinuitet, nego galopirajuća propast stranke. Komadina osim ako nije osvetnički raspoložen, zaista ne djeluje kao čovjek koji bi bio spreman na još jedan izlet u nepoznato i glumljenje suparnika koji nema ozbiljne izglede za pobjedu. Bernardić je pak ambiciozan, ali zaista bezveznjak čak i u gabaritima SDP-a.
Tako, ako se članstvo ne odluči za približavanje SDP-a centru (čitaj: Picula), ili za nastavak traljave politike (čitaj: Ostojić), preostaje mu ne-cmoljava, ali ženstvenija i prepredenija inačica Milanovića (čitaj: Kolarić).
Ipak, tkogod postao novi šef SDP-a trebati će redefinirati ideološke pojmove socijaldemokratskog razumijevanja pravde, slobodnog tržišta i prije svega radnika od kojeg je u Hrvatskoj preostao samo ruinirani postament na kojem nema ničega.