Piše: Ante Gugo, novinar i publicist
Fenomen medijskog nasilja izgrađen je na temeljima netolerancije, nedostatka činjenica i na nesposobnosti uvažavanja drugačijeg svjetonazora. Ukratko, medijsko nasilje je ipak samo nasilje, ali izraženo riječima umjesto fizičkom silom. Često puta posljedice su teže.
Iako se ne slažem s vašim mišljenjem, branio bih do smrti vaše pravo da ga iznosite.(Francois Marie Arouet de Voltaire)
Zašto?
Da bismo mogli govoriti o fenomenu medijskog nasilja moramo odgovoriti na pitanje zašto se ono provodi? Što se time želi postići?
Niz je razloga zbog kojih se nad nekim provodi medijsko nasilje, ali najčešći su pokušaj da se nekoga oblati i diskreditira, odnosno da se nekoga onemogući da kaže svoje mišljenje ili čak da ispriča istinu.
Kad želite osporiti ono što netko govori, onda se u civiliziranom dijalogu to napravi tako da ga suočite s činjenicama koje neće moći osporiti. Međutim, kad netko želi spriječiti drugog da govori, jer ono što se zbiva tijekom medijskog linča ne možemo zvati osporavanjem tuđeg mišljenja, tada on drugog plaši, neizravno mu prijeti, izvrgava ga medijskom nasilju i šalje mu poruku da može još toga proživjeti ako ne prestane iznositi svoje stavove i mišljenja ili ako ne prestane pričati istinu koja se medijskom nasilniku ne sviđa.
Medijski nasilnik nema argumente. On nema činjenica kojima može dokazati da onaj nasuprot njega govori istinu, ali budući da zbog nekog razloga on ne želi da takav stav ili da istina ugleda svjetlo dana, da dopre do drugih ljudi koji će je prihvatiti, on tada ulazi u komunikaciju koja drugom nanosi bol, nanosi mu štetu, jer mnogi će i povjerovati ili barem posumnjati da je istina ono što medijski nasilnik piše.
U stvaranju takvog ozračja u kojem se vodi javni dijalog, medijski nasilnik je uvijek u prednosti. Ako već ne uspije uplašiti svoju žrtvu i natjerati je da se povuče, on će prostor komunikacije pretvoriti u prostor zaglušujuće buke i kakofonije u kojem će biti teško razlučiti laž od istine, a dio onih koji sudjeluju u dijalogu, povući će se kako i sami ne bi postali žrtvom. Što je u društvu manje onih koji vode dijalog utemeljen na činjenicama, to medijski nasilnici lakše svoje laži nameću kao jedinu istinu.
Kako?
Medijsko nasilje kod nas je najčešće sponzorirano državnim novcem. Sve donedavno postojao je sustav u kojem je tzv. neprofitnim medijima Povjerenstvo za sufinanciranje nefrofitnih medija pri Ministarstvu kulture doniralo velike iznose novca.
Svrha toga bila je da se jača pluralizam medija, sloboda javne riječi i da se jačaju ljudska prava. Već u samom startu došlo je do izopačenosti cijelog projekta jer su u Povjerenstvu sjedili vlasnici ili urednici neprofitnih medija koji su praktično sami sebi davali novac.
Koliko su oni ispunjavali zadaću zbog koje su dobivali novac najbolje svjedoče brojne sudske presude protiv njih ili javno objavljene isprike da bi se preduhitrile osuđujuće presude. Možemo sasvim slobodno reći da su baš ti i takvi mediji postali pravi rasadnici neprofesionalnog odnosa prema novinarstvu, da su postali središta medijskog nasilja i da su postali rasadnici neodgovornog odnosa prema javno izgovorenoj riječi.
Glasila nacionalnih manjina ne problematiziraju društvene probleme onih zbog kojih postoje, nego se otvoreno svrstavaju uz određene političke opcije. Umjesto da zagovaraju toleranciju, oni postaju perjanice netolerantnog odnosa u prostoru za dijalog.
Tko?
Medijsko nasilje provode osobe koje nemaju argumente kojima bi branili vlastite stavove, ali žele da ono što oni zastupaju i govore bude jedina društveno prihvaćena istina.
To su osobe koje su u dijelu medija izgradili mrežu međusobnog podupiranja i promocije. Oni jedan drugog brane tako što uvrede, psovke, neistine i osobnu diskreditaciju utemeljenu na svjesnoj laži proglašavaju nekakvim splitskim đirom, kulturnim anarhizmom, suvremenim građanskim stilom izražavanja i slično.
Širu publiku koja nije sklona temeljitoj analizi tih međusobnih odnosa i te međusobne interesne isprepletenosti oni uvjeravaju da se iza svega krije velika literarna vrijednost tobožnjih majstora pisane riječi i velikih boraca za slobodu medija i ljudska prava. Stvarnost je surova i sasvim drugačija od onoga što nam oni nameću kao istinu.
Posljedice
Posljedice medijskog nasilja su širenje netolerancije, nekulture javnog govora i zastrašivanje svih onih koji žele sudjelovati u društvenom životu. Nitko tko ne želi biti izvrgnut javnom ruglu protiv kojeg se može braniti samo ako se povlači po sudovima, pa se neće usuditi suprotstaviti se medijskim nasilnicima. Njih nije briga što je nešto čak i sudskom presudom proglašeno kao neistina i laž. Oni će to opet ponavljati kao da toga nije bilo, vodeći se za onom maksimom da sto put ponovljena laž jednom postane istina. Postoji niz primjera za ovo.
Razlog tome je neefikasnost našeg sudstva, ali i sramotna pristranost jedne strukovne novinarske udruge i još sramotniji nerad druge. Nažalost, ono što se događa u medijskom prostoru svoj odraz ima i u cjelokupnom društvenom životu.
Svjedoci smo zabrinjavajućeg pada tolerancije u svakodnevnom političkom dijalogu. U retorici brojnih političara kojima nedostaje tolerancije prema sugovorniku možemo prepoznati manje ili više uspješne pokušaje da kopiraju tobožnju medijsku satiru iza koje se u stvari skriva pravo medijsko nasilje.
Tako se nasilje iz medija prelijeva u politike, a iz politike u naš svakodnevni život. Treba se zapitati gdje je tome kraj. Na onoj granici kad će netko, nadam se na vrijeme shvatiti, da su svi ratovi počeli riječima.
