Piše: prof.dr.sc. Kristijan Krkač
Tražio sam među njima nekoga da podigne zidine i stane na proboje preda me u obranu zemlje, da je ne zatrem, i ne nađoh nikoga. (Ez 22:30, Jeruzalemska Biblija)
Prvo su mnogi osuđivali Mađare zbog podizanja ograde. Zatim Brexit. Sad još i pobjeda D. Trumpa na izborima u SAD-u, a klima se i u Njemačkoj i Francuskoj. Mnogi su nesigurni. Nedostaje im vidik.
Porast izolacionizma i protekcionizma, a možda i konzervativizma s obje strane Atlantika, tj. u SAD-u i EU, s pratećom europocentrističkom mitologijom nije zgoreg postaviti u perspektivu i podsjetiti Europljane da se pri odbijanju izbjeglica prisjete vlastite nedavne prošlosti koja, povijesnom ironijom, veli kako odbijaju izbjeglice iz iste one države (a i drugih) koja ih je primila tijekom 2. svjetskog rata (tj. Sirije).
Štiteći svoj bajkoviti europocentrizam i mit o starosjedilaštvu istovremeno se smiju prisjetiti svog vlastitog izbjegličkog dolaska u Europu tijekom Velike seobe naroda i svog vlastitog odnosa prema tadašnjim starosjediocima Europe koje se danas može nabrojati na prste jedne ruke.
U cijeloj toj priči kojoj se nazire kraj, iako će povratak na približno stanje od prije krize trajati desetljećima, baš su Njemačka i druge članice EU prihvatile su najviše izbjeglica.
Ne želeći ulaziti u deklarirane, pa i one prešućene motive prihvata, iz perspektive izbjeglištva Njemačka je raj na zemlji.
Istovremeno kao reakcija na tu politiku i praksu zbiva se specifičan porast izolacionizma u toj istoj Njemačkoj, koji je ipak različit od primjerice francuskog ili mađarskog, jer počiva na nikad do kraja riješenim političkim silama istočnog dijela.
U tom neredu u kojem se svatko snalazi kako zna i umije pojavljuju se novi vođe, bilo na jednoj ili drugoj strani te dobrim dijelom izmišljene dileme. Kriza je iznjedrila nove sile, nove vođe, ali kad se malo bolje pogleda, baš ništa novoga ne nude, osim ako iznošenu retoriku u relativno novom kontekstu naivno ne shvatimo kao apsolutnu novost, između ostalog samo zato što se to događa baš nama hic et nunc.
U tom kontekstu najmračniji njemački primjer vođe mogao bi postati ilustrativan i poučan, pri čemu se ovdje nećemo osvrtati na njega neposredno, nego na neke elemente prezentacije njega na filmskom platnu. Ako 20. inače vrlo kratko stoljeće razumijemo kao razdoblje od 1918. do 1989., onda se ta filmska poduka i pouka provlači već kroz dva stoljeća.
Od svih njemačkih vođa, iz opravdanih je razloga najviše ekranizacija doživio baš Adolf Hitler, pokretač i vođa jednog od najvećih masakra u povijesti (jer bilo je i drugih, kudikamo dugotrajnijih, većih brojem žrtava i metodama uništavanja).
U području kinematografije, odnos Nijemaca, ali i ostalih naroda, prema Hitleru predstavlja zanimljiv niz ekranizacija koje pokazuju elemente djelomično korisne za odlučivanje i postupanje u današnjoj situaciji. Na određen način svaki građanin, napose Europe, a zatim i svijeta, trebao bi razmisliti o tom modelu odnosa prema velikom vođi. Nekoliko je očitih stupnjeva prikazivanja na filmskom platnu.
Prvi stupanj je zasigurno glorificiranje vođe (Hitlera), tj. sebe (današnjeg građanina Europe, a paralelizam vrijedi i za ostale stupnjeve) kao zrelog i autonomnog bića kroz potpuno neshvatljiv prikaz u filmu Leni Riefenstahl „Triumph des Willens“ (1935. Rotten Tomatoes: kritičari 7,9/10, publika 3,8/5) i nasuprot tom prikazu priznavanje vlastitih osobnih slabosti, ograničenja i pogrešaka.
Drugi stupanj je onaj kritičkog preispitivanja i procjene šteta kroz prikaz vođe u filmu Wolfganga Petersena „Das Boot“ (1981.) i nasuprot toj kritici zadržavanje osobnih pozitivnih prednosti, snaga i moći.
Treći stupanj, a u svjetlu (ili mraku) prethodnih stupnjeva je priznavanje sebe samoga kao prosječnog, pogrešivog i slabog čovjeka koji je sposoban voditi prije svega samo sebe ovisno ne o nekoj sudbinski darovanoj viziji koja rezultira božanskom karizmom, nego o trenutnim prilikama i neprilikama, motivima, sposobnostima i prilagodljivosti kao što je to jasno prikazano u filmu Olivera Hirschbiegela „Der Untergang“ (2004.).
Hitler je svakako bio jasan, utjecajan, djelatan i učinkovit vođa, ali nije bio moralno dobar. Dakle, navedena tri stupnja ilustrirana kroz navedena tri filma insinuiraju hipotezu kako nitko nije vođa i kako svatko to može postati ovisno o prilici, sposobnosti, motivaciji i prijetnji, pri čemu je dakako prilika baš ono što najsnažnije ne-vođu transformira, transsupstantivira, ili ipak samo transakcidentira u vođu, pa čak i u zlog vođu.
Ako je svatko potencijalni vođa, onda ne postoji „zadani“ vođa, onaj tko će neovisno o prilikama uvijek postati vođa. Vođa se postaje uglavnom zbog neshvatljivo finih i na prvi pogled zanemarivih promjena u okolišu, promjena koje su nerijetko izvan čovjekove kontrole.
No što ako tome nije tako i ako kinematografija griješi? Što ako prikazuje nešto što bismo željeli vidjeti i pri tome nas odvlači od činjenica?
A činjenice mogu biti poražavajuće, jer moguće je da se vođe rađaju i ne samo vođe, nego i zli vođe (poput zlih kriminalaca) i da povodom toga ne možemo ništa poduzeti (osim možda viktimološki savjetovati vjerojatne žrtve).
Možda se, u blažoj inačici radi o nekoj vrsti religijske paradigme zla ili psihičkog općeljudskog arhetipa na koji ne smijemo „nasjesti“, kojeg trebamo pobijediti, ali čiji korijen nam je predubok, predalek i prestar da bismo ga mogli razumjeti i shvatiti?
Pod vidikom odnosa kinematografije čini se kako je priča o vođama potpuno zanemariva i ako se to može pokazati, onda postaje predmetom opće dvojbe, ironije, cinizma i parodije. Dakako, to može biti pogrešno shvaćeno, kao u situaciji u kojoj mafijaš gleda filmove „Kum I, II i III“ (F. F. Coppola, 1972., 1974., 1990.) vjerujući da se tako „odrađuje posao“, ali cijela situacija je bitno komična.
Na sličan način poslovni ljudi gledaju film „Wall Street“ (O. Stone, 1987.), a prosvjednici svoje kolege u tzv. „dokumentarcima“ na YouTube-u i sl. i svi vjeruju u svoju moć prosvjetljenja, oslobađanja i vođenja i kako su oni, baš oni i nitko drugi osim njih pravi ljudi za posao.
Moguće da je cijela stvar u 21. stoljeću nepovratno uzdignuta na razinu parodije i humoreske kojoj nema kraja.
Filmske evidencije u prilog toj hipotezi ponovno ne nedostaje. Film „Iron Sky“ (T. Vourensola, 2012.), dodaje ovoj mračnoj slici nešto novo – parodiju. Taj film nije izoliran, nego je dio dugog nasljeđa koje se također proteže kroz 20. i 21. stoljeće. Moguće je da filmovi o nacistima i Hitleru čine neki zaseban pod-žanr kinematografije, rijedak po tome što u njemu imamo primjere svih središnjih žanrova, ali istovremeno i značajne filmove pod umjetničkim i drugim vidicima.
„Iron Sky“ pokazuje da vođa nije samo zlikovac spreman na sve, da nije sasvim lud, da ima u njemu i nešto ljudsko (prethodni stupnjevi), nego da je i tragikomičan (četvrti stupanj). Dva djelića filma treba detaljnije istaknuti.
Prvi je da taj film spada u pod-pod-žanr parodija o nacistima i Hitleru gdje je film „The Great Dictator“ (C. Chaplin, 1940., Rotten Tomatoes: kritičari 8,8/10, publika 4,2/5) s pravom još uvijek na vrhu zbog izvrsnosti samog filma i glume i hrabrosti koja je uvijek originalna. Veza ta dva filma je spomenuti „Triumph des Willens“ iz kojeg je Chaplin učio Hitlerove grimase, geste i retoriku, a“Iron Sky“ je povremeno parodija na oba filma.
Drugi djelić je vrijeme. Chaplinov film (1940.) pojavio se u sjeni Hitlerove prijetnje ostatku Europe i svijeta, a „Iron Sky“ (2012.) u sjeni izraelskog zagovaranja napada na Iran, objave pjesme G. Grassa „Ono što se mora reći“ (koja je objavljena 4. travnja 2012., a „Iron Sky“ se u Njemačkoj počeo prikazivati 5. travnja) i izbjegličke krize 2015.-16. godine
.
Nakon što se u filmu „Der Untergang“ Hitlera, ili bilo kojeg zlog vođu pokušalo prikazati kao ljudsko biće, „Iron Sky“ dobiva dodatno na snazi, jer predstavlja daljnji korak u kritici. U samom filmu ne postoji jasan stav o nacistima, tj. jasna osuda. U tom svjetlu blizak je više predlošku, nego samom filmu „Fatherland“ (C. Meanul, 1994.), tj. većini filmova i serija koje prikazuju alternativnu povijest u kojoj su nacisti pobijedili u ratu. Nebitno je tko je pobijedio, a gledamo kako razvija alternativna povijest.
Dakle, možda uz prva tri stupnja navedena na početku, postoji i četvrti stupanj koji karakterizira vrhunac kritike, tj. cinizam, ironija, parodija i uopće dobar humor kako prema Hitleru i nacistima, tako možda i prema svakom vođi načelno.
Ono što „Iron Sky“ u cijeloj svojoj parodiji, ismijavanju filmskih citata, a možda i meta-parodiji kaže jest da ako se tako pristupa, onda je stav o samom Hitleru i nacistima besmislen, jer jedino se možemo dobro nasmijati i narugati.
Ipak, sam konac filma daje za naslutiti nešto slično Grassovoj pjesmi; možda opasnost totalitarizma koja vreba iz svakog vođe koliko god se on činio dobrim ili lošim.
Moguće je da se kroz navedena četiri stupnja potiče, među inim i vrsta načelne i duboke odbojnosti prema svakom mogućem vođi.
Moguće da se to dijelom nazire i u samim poslovnim praksama raznih svjetskih poslovnih kultura. Nazovimo to za ovu priliku „vođenjem-bez-vođe“ ili onim starim Isusovim paradoksalnim modelom „vođenja služenjem“ ili preciznije „anti-vodstvom“.
Ako nam ovo rasvjetljavanje četiri stupnja odnosa prema navedenoj temi kinematografije pomaže odgonetnuti ne samo kako stojimo, nego i kako bismo trebali stajati u odnosu na stare i novonastale vođe, kako one novo-konzervativnih i novo-izolacionističko-protekcionističkih sila na tlu SAD-a i EU, tako i njihove antipode u bjelodanom pretjerivanju s liberalnim politikama uzrokujući time gnjev i vlastitih liberala, tim bolje, a ako ne, barem smo pristupili filmu trunčicu drugačije.
