Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Medijska prepirka između punoljetnog državljanina RH A. T. i punoljetne državljanke RH Ž. M. bez daljnjeg je promašena, ali prije toga bi mogla biti uvredljiva i to mnogima koji se mogu naći uvrijeđenima barem u situaciji kad po neodgovornim medijima čitaju njihovo djetinje prepucavanje dok istovremeno, u nedostatku groba, pokušavaju zapaliti svijeću precima podno raspela.
Mogla bi biti uvredljivom, jer navedeni niti riječju nisu spomenuli barem predložak koji sad s ovim ili onim osobnim pričama mnogi i dan danas dijele i progoni ne samo njih, nego i cijele obitelji i generacije.
Ne treba zahtijevati da se o tome raspišu naveliko, tim više ako ne pripadaju takvim obiteljima, jer to bi bilo dvostruko licemjerno, ali navesti to u riječ-dvije kao presudan kontekst čini se ako ništa drugo barem elementarno pristojnim.
Taj predložak trenutno se odnosi na nedužne žrtve komunističkog režima, ali može se odnositi i na žrtve ustaškog režima ili bilo kojeg drugog totalitarnog režima bilo kada i bilo gdje, jer tako to čine totalitaristi gdje god bili i tkogod bili. Taj predložak o kojem navedeni nisu niti riječi rekli glasi otprilike ovako.
Mnogi imaju tajne priče o stradalim precima tijekom i nakon 1945. godine. Te su priče saznali nerijetko kroz razgovore u prisnosti i tajnosti svojih obitelji. Priče su, s dugim razdobljima šutnje, trajale desetljećima, ali imaju prijelomnu točku. S jedne strane prijeloma je posljednji kontakt s bližnjima. Ponekad se radilo o razgovoru, o pismu iz zatvora, o posljednjim riječima prije odvođenja. S druge strane prijeloma su „priče“ ili neprovjerene informacije o mučenjima, strijeljanjima, masakrima i masovnim grobnicama. O gubitku svakog traga. Ni o čemu.
Ovdje staju priče i počinje privatna stvarnost nakon 1990. godine. Stvarnost pretraživanja arhiva kako bi se utvrdilo gdje su i kako su završili preci, pri čemu bi čovjek ponekad nešto i saznao, a češće ništa provjereno.
Tu i tamo se pojavi koji polu-trag nakon 45 godina šutnje i nedovršenih priča. Čest je slučaj da su mnogi ljudi i cijele obitelji masakrirane samo pod pretpostavkom da posjeduju puno imovine koja bi im, tj. njihovim nasljednicima, bila uskraćena i nacionalizirana nakon masakra, a zastrašujuća je tragedija u tome da se pokazalo kako već ubijeni zaista nisu posjedovali nikakvo značajno bogatstvo.
Povrat te oduzete imovine je užas sam za sebe. Većina nije vraćena, a nadoknade su uvredljivo niske. Kao i obično, namirili su se utjecajniji, a i pitanje čime su to uspjeli postići?
Na koncu se privatna stvarnost pretapa u današnju javnu, onu 2016. godine, jer se otkrivaju nove i nove masovne grobnice sa stotinama pobijenih, među kojima je zastrašujući udio nedužnih po definiciji, poput djece, mladih, žena i staraca. Slijede novi užasi. Ekshumacija posmrtnih ostataka. Nada u identifikaciju i dostojan pokop bližnjih. Muka ili traje do unedogled ili se zaista potiskuje i šutnja se nastavlja. I sve to skupa još se mora gledati na televiziji. I još se o tome mora čitati javno prepucavanje.
Tad se svi elementi počinju približavati kao u nekoj slagalici. Vječno se približavaju, ali se nikad ne spoje.
Zašto se ne spajaju nije toliko važno koliko je to da se nikad niti neće spojiti.
Ipak, propustiti učiniti što je moguće da se približe velika je pogreška, ali neusporedivo manja od govora o toj temi na način na koji čine prije spomenuti državljani RH čija imena zbog toga nisu niti vrijedna spomena. Takve kategoriziramo kao elementarno neodgojene pa je najbolje ponašati se kao da nikad nisu niti postojali.
