Znanstvenici su otkrili novu mogućnost u pronalasku lijeka protiv raka u jednom “polumrtvom” slonovskom genu, koji se aktivira kad tumor napadne stanicu, nakon čega ona samu sebe uništi.
Za čovjeka rak je noćna mora od bolesti, a procjene liječnika govore da od raka izravno umire oko 17 posto ljudi na svjetskoj razini. Kod slonova taj je postotak osjetno manji i iznosi svega pet posto. Slon s čovjekom dijeli jednu stvar, a ta je da ima sličnu životnu dob od oko 70 godina.
Zanimljivo je da kod slonova, za razliku od čovjeka, postoji čak stotinu puta više stanica u kojima se može razviti karcinom, no slonovi ipak rjeđe obolijevaju od te zloćudne bolesti ili umiru od nje.
Znanstvenici su otkrili da je kod slonova za to zaslužan gen p53, a otkrića svojih istraživanja objavili su u znanstvenom časopisu Cell Reports. Tim predvođen genetičarom Vincentom Lynchem sa Sveučilišta Chicago došao je do otkrića da kod slonova dolazi do manjih slučajeva obolijevanja od raka zbog navedenog takozvanog “gena za suspenziju tumora”. Isti gen imaju i gotovo svi sisavci, pa tako i ljudi.
Posebnost gena p53 je utvrditi ispravnost DNK stanice u kojoj se i on sam nalazi te ako to nije slučaj, on aktivira samouništenje te stanice. Na taj način spomenuti gen služi kao sanitarna služba u tijelu sisavaca.
No slonovi imaju prednost jer su Lynch i njegov tim otkrili da te životinje imaju čak 20 kopija gena p53, odnosno da stanice slonova nemaju samo jednog “zaštitara”, već njih njih dvadeset. Tim je mogućnost da se otkrije nepravilnost u stanici, poput tumora, znatno veća.
Problem kod čovjeka jest što njegov imunološki sustav stanicu oboljelu od raka ne prepoznaje kao “neprijatelja” i ne reagira, pa je i pronalazak lijeka vrlo težak.
Kod diobe stanica ponekad se događaju greške. Pritom nastaju geni koji ne funkcioniraju, zato ih zovemo pseudogeni, pojašnjava Lynch.
Isto tako, Lynch i njegov tim kod slonova su pronašli i još jedan poznati pseudogen, odnosno Faktor inhibicije leukemije 6 (LIF6), samo što on kod slonova nije pseudogen, već u potpunosti funkcionalan gen, koji se kod tih životinja u neku ruku “probudio” iz mrtvih.
Ispostavilo se da LIF6 ima ključnu ulogu u uništenju stanice jer napada njezina spremišta energije, mitohondrije te uništava njihove opne i time efektivno dovodi do njezina odumiranja.
Zato smo ih i nazvali zombi-geni. Naizgled oštećeni DNK odjednom postane živ i onda upravo on ubija tu stanicu. To je izuzetno korisno jer je reakcija na genetsku grešku, ističe Lynch.
LIF6 je kod slonova aktivan još od prije 25 do 30 milijuna godina, dakle mnogo prije pojave prvog čovjeka. U sebi su ga imali i preci slonova.
Kako slonovi imaju znatno više stanica od čovjeka ili drugih manjih sisavaca, potrebni su im učinkovitiji instrumenti kontrole stanica.
Amrički genetičar obrazložio je i što to znači za pronalazak lijeka protiv raka kod čovjeka.
Možda nam može uspjeti stvoriti neki preparat koji bi imao sličan učinak kao LIF6 kod slonova. Ili možda uspijemo stanice raka navesti da aktiviraju svoje vlastite ‘mrtve’ LIF gene. Drugim riječima, da nađemo načina stanici raka javiti, hej, ti nisi ispravna! pojašnjava Lynch, prenosi Zimo.hr.
