Jankomir potresa 70 svjedočanstava bivših pacijenata. Tukli su nas, gušili i ponižavali, kažu. Je li smrt Periša samo vrh ledenog brijega?
Nakon smrti Kristiana Josipa Periša i objave snimke postupanja prema njemu, javili su se deseci bivših pacijenata Klinike za psihijatriju Sveti Ivan.
Prema prilogu RTL Direkta, redakciji se javilo oko 70 osoba koje opisuju fizičko nasilje, gušenje, ponižavanje, vezivanje i uskraćivanje osnovnih potreba. Njihova svjedočanstva otvaraju zastrašujuće pitanje, je li riječ o izoliranim incidentima ili o mnogo širem problemu u jednoj od najvažnijih psihijatrijskih ustanova u Hrvatskoj?
Slučaj Kristiana Josipa Periša prerasta okvire jednog kaznenog postupka. Nakon što je javnost vidjela snimku nasilnog postupanja prema 32-godišnjem pacijentu, počela su pristizati svjedočanstva ljudi koji tvrde da su u istoj ustanovi doživjeli slična iskustva.
Prema izvještaju RTL Direkta, redakciji se javilo 70-ak bivših pacijenata s pričama koje, unatoč različitim okolnostima, imaju zabrinjavajuće slične elemente, fizičko nasilje, gušenje, prijetnje, vrijeđanje, ponižavanje i neprimjereno korištenje mjera prisile.
Ako se njihovi navodi potvrde, više se neće moći govoriti samo o odgovornosti pojedinaca u slučaju Periš, nego i o ozbiljnom pitanju nadzora nad postupanjem prema pacijentima u psihijatrijskoj ustanovi.
Majka koja je izgubila sina, a zatim doživjela novu traumu
Jedno od najpotresnijih svjedočanstava iznijela je Gabrijela Stanić iz Samobora.
Dana 21. rujna 2023. izgubila je sina Ivana, koji je preminuo u nesretnom TikTok izazovu. Nakon što je pronašla njegovo beživotno tijelo, zbog teškog psihičkog šoka završila je u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan.
U trenutku kada joj je bila potrebna pomoć, utjeha i razumijevanje, tvrdi da je doživjela dodatno poniženje i nasilje.
“Zgrabili su me, sjeli su na mene, psovali su. Bila ih je trojica ili četvorica”, ispričala je za RTL Direkt.
Prema njezinu svjedočenju, osoblje je nerviralo njezino neutješno plakanje, a situacija je kulminirala uskraćivanjem vode dok je bila vezana za krevet.
Posebno potresan dio njezina iskaza odnosi se na liječnicu od koje je tražila čašu vode.
“Stavila je vodu na ormarić koji je bio možda dva metra od kreveta. Ja sam rekla: ‘Ne mogu doći do vode jer sam vezana.’ Ona je rekla: ‘Onda je gledaj. Nećeš je dobiti dok ne prestaneš plakati, a sad je gledaj.’”
Bivša pacijentica tvrdi da ju je tehničar gušio plahtom
Još jedna bivša pacijentica, mlada žena s juga Hrvatske, ispričala je da je dobrovoljno došla u bolnicu zbog problema s alkoholom.
Umjesto liječenja, tvrdi, tijekom intervencije doživjela je pokušaj gušenja.
“On je uzeo plahtu od jastuka, zamotao je jer ga je to očito naljutilo. Stajao je točno iza mene dok me je pet ljudi držalo i oko grkljana me povlačio, konstantno povlačio. Nisam mogla disati. Nikako”, ispričala je za RTL.
Prema njezinim riječima, takvo postupanje nije bilo izolirano iskustvo.
Šest puta su me pretukli
Posebno zabrinjavajuće svjedočanstvo iznio je i mladić sa sjevera Hrvatske koji je, prema vlastitim riječima, u bolnici bio čak 16 puta.
Bori se sa shizofrenijom, a tvrdi da je tijekom liječenja više puta bio izložen fizičkom nasilju.
Govoreći o posljednjem boravku u ustanovi, približno 15 dana prije smrti Kristiana Josipa Periša, opisao je fizički obračun s jednim od zaposlenika, gušenje i udarce.
U razgovoru s novinarima postavljeno mu je i pitanje o učestalosti takvih iskustava:
“Koliko ste puta to doživjeli?
Šest puta!
Šest puta su vas pretukli?
Da.”
Njegovo svjedočanstvo posebno je važno zbog vremenske blizine događajima koji su prethodili smrti Periša.
Slični opisi iz različitih razdoblja
RTL Direkt prenio je i niz drugih anonimnih svjedočanstava bivših pacijenata.
U njima se ponavljaju opisi vezivanja, stavljanja jastuka ili drugih predmeta preko lica, udaraca, pritiska na tijelo, vrijeđanja i uskraćivanja vode.
Jedna bivša pacijentica opisala je kako su je vezali za ruke i noge, stavili joj pelene i masku preko lica, zbog čega, tvrdi, nije mogla disati.
Drugi pacijent govori o pritiskanju torza koljenima i udarcima u potiljak.
Posebno zabrinjavaju i navodi o ponižavanju žena tijekom tuširanja, neprimjerenom skidanju pred drugim osobama i ismijavanju njihova izgleda.
Navodi o dostupnosti droge i alkohola
Jedna od bivših pacijentica iznijela je i dodatne optužbe o navodnoj dostupnosti alkohola i droge na odjelu na kojem bi se pacijenti trebali liječiti od ovisnosti.
Tvrdi da je na snimci postupanja prema Perišu prepoznala zaposlenika od kojeg su pacijenti navodno mogli nabavljati opijate i drogu.
Riječ je o osobito ozbiljnoj optužbi koja zahtijeva zasebnu policijsku i institucionalnu provjeru. Njezini navodi sami po sebi ne dokazuju počinjenje kaznenog djela.
Tko je godinama nadzirao postupanje prema pacijentima?
Najvažnije pitanje koje proizlazi iz ovih svjedočanstava jest jesu li nadležne institucije ranije zaprimale pritužbe na postupanje zaposlenika i što su poduzele nakon njih.
Jesu li postojale službene prijave? Jesu li provedeni unutarnji nadzori? Jesu li pacijenti i njihove obitelji imali mogućnost žaliti se neovisnom tijelu? Jesu li se ponavljali isti obrasci ponašanja, a da nitko nije reagirao?
Ako se pokaže da su pojedini oblici nasilja bili poznati, a da su prijave ignorirane ili nedovoljno istražene, odgovornost se mora ispitati i na razini upravljanja ustanovom i nadzora nad njezinim radom.
Ovdje nije riječ samo o medicinskom pitanju. Riječ je o ljudskim pravima, dostojanstvu i zaštiti osoba koje su u trenutku psihičke krize posebno ranjive.
Tko je tamo zapravo bolestan?
Pitanje iz naslova nije samo provokacija. Ono upozorava na dubok problem društva u kojem se iskazi psihijatrijskih pacijenata ponekad unaprijed dočekuju s nepovjerenjem.
Činjenica da se netko liječi od shizofrenije, ovisnosti, depresije ili drugog psihičkog poremećaja ne znači da njegove tvrdnje o nasilju treba zanemariti.
Naprotiv, upravo takve osobe moraju imati dodatnu zaštitu, mogućnost neovisnog nadzora i siguran način prijavljivanja zlostavljanja.
Oko 70 svjedočanstava koja su, prema RTL-u, pristigla njihovoj redakciji zahtijevaju ozbiljan odgovor. Potrebno je utvrditi jesu li njihovi navodi povezani s istim zaposlenicima, istim odjelima ili ponavljajućim načinom postupanja.
Smrt Kristiana Josipa Periša mora biti temeljito istražena, ali istraga ne bi smjela zanemariti ni iskustva drugih pacijenata.
Jer ako se samo dio ovih svjedočanstava potvrdi, problem je mnogo veći od jednog tragičnog događaja.
Ljudi u psihijatrijske bolnice dolaze po pomoć. Ondje ne bi smjeli strahovati za vlastiti život, dostojanstvo i sigurnost.
