Liječnik i doktor znanosti Pero Zanchi, s gotovo 40 godina medicinskog iskustva i dugogodišnjim radom u zdravstvenim sustavima Hrvatske, Švicarske, Slovenije i Austrije, iznio je iznimno ozbiljne primjedbe na postupanje prema Kristianu Josipu Perišu u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan. U svojoj analizi upozorava na moguće kobne posljedice kombinacije sedativnih lijekova, fizičkog pritiska na prsni koš i prekrivanja dišnih putova te postavlja pitanje odgovornosti liječničkog nadzora i uprave bolnice.
Tragedija u zagrebačkom Jankomiru otvorila je niz pitanja o sigurnosti psihijatrijskih pacijenata, stručnosti primjene mjera prisile i odgovornosti zdravstvenih djelatnika.
Sada se o slučaju oglasio i Pero Zanchi, liječnik s gotovo četiri desetljeća profesionalnog iskustva, koji je radio u Hrvatskoj, Švicarskoj, Sloveniji i Austriji. Njegovo iskustvo uključuje i rad u mobilnim kirurškim ekipama tijekom Domovinskog rata te znanstveni projekt u Sveučilišnoj bolnici u Zürichu.
Zanchi ne skriva ogorčenje zbog događaja u Jankomiru, a posebno ističe strah roditelja čija se djeca suočavaju s ozbiljnim psihičkim krizama.
“Kada roditelj u trenutku takve krize donese onu najtežu odluku i pozove hitnu službu, on to čini s jednim jedinim ciljem: da mu dijete spase i zaštite”, ističe Zanchi.
Upozorava da bi slučaj Periš mogao ozbiljno narušiti povjerenje građana u psihijatrijske ustanove i izazvati strah kod obitelji koje traže stručnu pomoć za svoje najbliže.
Šest ozbiljnih pitanja o postupanju prema pacijentu
U svojoj analizi Zanchi izdvaja niz okolnosti koje smatra posebno zabrinjavajućima.
Prvo upozorava na prostor u kojem su se provodile mjere prisile. Prema njegovim navodima, riječ je bila o običnoj dvokrevetnoj bolničkoj sobi, a ne o posebno opremljenoj prostoriji za intenzivnu psihijatrijsku skrb s odgovarajućim nadzorom vitalnih funkcija i dostupnom opremom za hitne intervencije.
Drugo, problematizira način fizičkog postupanja prema pacijentu. Pozivajući se na snimke i informacije koje su dosad dospjele u javnost, govori o udarcima, pritisku na prsni koš i glavu te prekrivanju lica jastukom.
Treće, posebno ističe kombinaciju primijenjene terapije i mehaničkog sputavanja. Prema njegovim navodima, Perišu su primijenjeni haloperidol, promazin i diazepam, a Zanchi upozorava da se učinci sedativnih lijekova moraju promatrati zajedno s mogućim mehaničkim ograničavanjem disanja.
Takva kombinacija, smatra, zahtijeva iznimno pažljiv nadzor pacijenta.
Četvrto, postavlja pitanje uloge dežurne liječnice i njezina nadzora tijekom intervencije. Smatra da je potrebno utvrditi je li tijekom cijelog postupka postojao odgovarajući liječnički nadzor te jesu li pravodobno praćeni disanje i ostale vitalne funkcije.
Peto, problematizira organizaciju reanimacije. Upozorava na navode o vezanim ekstremitetima, mekoj podlozi, nedostupnosti opreme i neosiguranom venskom putu te smatra da sve okolnosti hitnog zbrinjavanja moraju biti predmet stručne analize.
Šesto, postavlja pitanje odgovornosti uprave bolnice i vremena u kojem su pregledane snimke videonadzora. Posebno problematizira razliku između prvotnog bolničkog izvješća i onoga što se naknadno pojavilo na snimkama i u medicinskim nalazima.
Kako se mjere prisile provode u uređenim zdravstvenim sustavima?
Pozivajući se na svoje iskustvo rada u Austriji, Sloveniji i Švicarskoj, Zanchi ističe tri područja u kojima vidi nužnost promjena.
Namjenski opremljene prostorije: Prostorije za zbrinjavanje akutnih stanja trebale bi omogućiti odgovarajući nadzor pacijenta i brzu dostupnost opreme za hitne intervencije.
Kontinuirana edukacija zaposlenika: Medicinsko osoblje mora biti osposobljeno za verbalnu deeskalaciju, sigurne tehnike sputavanja i prepoznavanje mogućih komplikacija.
Vanjska supervizija i kontrola: Potrebni su redoviti stručni nadzor, psihološka podrška zaposlenicima i neovisna kontrola postupanja prema pacijentima.
Zanchi smatra da se odgovornost ne smije svesti samo na neposredne sudionike intervencije, nego da se mora ispitati i širi sustav upravljanja, nadzora, edukacije i opremanja zdravstvenih ustanova.
Odgovornost ne smije stati na četvorici osumnjičenih
Slučaj Kristiana Josipa Periša već je rezultirao kaznenim postupkom protiv četvorice medicinskih tehničara zbog sumnje na teško ubojstvo.
Međutim, ostaju otvorena pitanja o postupanju ostalih sudionika intervencije, liječničkom nadzoru, organizaciji rada i reakciji uprave nakon smrti pacijenta.
Zanchijeva upozorenja dodatno naglašavaju potrebu za neovisnom stručnom analizom medicinskog postupanja, uključujući primijenjene lijekove, moguće mehanizme nastanka smrtnog ishoda i kvalitetu reanimacije.
Pritom konačne medicinske i pravne zaključke mogu dati samo nadležni stručnjaci i institucije na temelju cjelokupne dokumentacije, obdukcijskih nalaza, snimki i vještačenja.
Naša djeca zaslužuju liječenje, dostojanstvo i sigurnost
Zanchi zaključuje da slučaj Jankomir mora biti upozorenje cijelom zdravstvenom sustavu.
Prema njegovu mišljenju, nije dovoljno utvrditi samo individualnu odgovornost. Potrebno je ispitati i propuste u organizaciji rada, dostupnosti opreme, edukaciji osoblja i sustavu nadzora.
Njegova poruka posebno je usmjerena roditeljima i obiteljima osoba koje se suočavaju s psihičkim krizama:
“Naša djeca zaslužuju liječenje, dostojanstvo i sigurnost, a ne strah od onih koji su položili prisegu da će ih štititi.”
Pero Zanchi:
Kao doktor znanosti i liječnik s gotovo 40 godina staža – od mobilnih kirurških ekipa u Domovinskom ratu i rada u hrvatskom zdravstvu (1988. – 2002.), preko znanstvenog projekta u Sveučilišnoj bolnici u Zürichu (1993./1994.), pa sve do 11 godina u slovenskom i punih 13 godina u austrijskom zdravstvenom sustavu – ali prije svega kao otac, osjećam duboku tugu, bijes i strah nakon tragedije u Jankomiru.
Svi mi imamo djecu, unuke, nećake – mlade ljude koji se u današnjem svijetu sve češće susreću s teškim duševnim krizama i stanjima poput graničnog poremećaja ličnosti (BPD). Kada roditelj u trenutku takve krize donese onu najtežu odluku i pozove hitnu službu, on to čini s jednim jedinim ciljem: da mu dijete spase i zaštite. Danas se svaki roditelj u ovoj zemlji s pravom trese od pomisli što njegovo dijete može doživjeti iza zatvorenih vrata ustanove koja bi trebala biti utočište.
A što sada? Tko će se od roditelja u Hrvatskoj nakon ovoga više usuditi prijaviti svoje dijete u akutnom ispadu? Ljudi su u strahu da će umjesto liječničke pomoći i empatije njihova djeca dobiti batine, vezivanje bez nadzora i gušenje.
Jankomir je referentna ustanova za akutnu psihijatriju, a pojedinosti koje su izašle u javnost pokazuju zastrašujuću razinu needuciranosti, neopremljenosti i sloma temeljnih kliničkih protokola:
• Neadekvatna prostorija bez osnovne opreme: Umjesto namjenske, jednokrevetne sobe za intenzivnu psihijatrijsku skrb (sa specijaliziranim krevetom učvršćenim za pod, centralnim dovodom kisika, monitoringom vitalnih funkcija i reanimacijskim setom u neposrednom predprostoru), mjere prisile provodile su se u običnoj dvokrevetnoj bolničkoj sobi bez ikakvog monitoringa i hitne opreme.
• Fizičko nasilje umjesto medicinskog obuzdavanja: Umjesto sigurnih tehnika sputavanja, na vezanom se pacijentu primjenjivala brutalna sila – zadavani su izravni udarci šakom u prsa i glavu (što je dovelo do prijeloma rebara i prsne kosti za života), dok je više osoba svojom težinom klečalo na krevetu i pritiskalo mu prsni koš uz držanje jastuka preko lica i dišnih putova.
• Smrtonosna farmakološka i mehanička kombinacija: Pacijentu je intramuskularno apliciran snažan sedativni koktel (haloperidol, promazin, diazepam) koji sam po sebi deprimira disanje i rad srca. Istodobno gnječenje prsnog koša i opstrukcija disanja jastukom na tako sediranoj osobi predstavlja izravan recept za gušenje i kardiorespiratorni arest.
• Potpuni izostanak liječničkog nadzora: Tijekom primjene mjera prisile liječnica nije stajala uz glavu pacijenta niti kontrolirala vitalne funkcije i prohodnost dišnog puta, već se nalazila na distanci, a potom u ključnim trenucima pritiska na tijelo i glavu u potpunosti napustila prostoriju.
• Izostanak venskog puta od samog početka i kaotična reanimacija: Kod svakog fiksiranog i snažno sediranog pacijenta osnovno je kliničko pravilo uspostaviti siguran venski put odmah pri ulasku i početku postupka, kako za kontroliranu terapiju, tako i za hitnu intervenciju u slučaju komplikacija. Ovdje venski put uopće nije bio osiguran. Kada je pacijent prestao davati znakove života, započeta je vanjska masaža srca u potpuno neprihvatljivim uvjetima – na pacijentu čiji su ekstremiteti i dalje bili čvrsto vezani remenjem, na mekom bolničkom madracu bez tvrde podloge, bez prisutnog liječnika, bez defibrilatora u sobi i bez otvorenog venskog puta za hitnu primjenu lijekova.
• Uloga uprave i ravnateljice: Jednako je porazna reakcija vrha bolnice. Činjenica da ravnateljica 14 dana nakon iznenadne smrti mladog čovjeka nije pregledala snimke nadzornih kamera (već je organizirala grupe podrške osoblju), a potom je u službenom izvješću iznijela tvrdnje koje su u izravnoj suprotnosti s onim što se vidi na snimci i u obdukcijskom nalazu, predstavlja grubo narušavanje povjerenja u struku i pokušaj relativiziranja odgovornosti.
Nakon 24 godine rada u Sloveniji i Austriji, uz iskustvo iz Švicarske, mogu izravno reći Ministarstvu zdravstva, Vladi i stručnim komorama kako se to radi u uređenoj Europi:
1. Namjenski opremljene jedinice za akutna stanja: Fiksacija se provodi isključivo u jednokrevetnim, sigurno dizajniranim prostorijama s ugrađenim kisikom, pulsnom oksimetrijom, EKG nadzorom i opremom za reanimaciju dostupnom unutar nekoliko sekundi.
2. Strogo educirani deeskalacijski timovi i liječnički nadzor: Osoblje prolazi kontinuirane treninge verbalne deeskalacije i sigurnih tehnika obuzdavanja bez nanošenja boli, a svaka mjera sputavanja je vremenski strogo ograničena i provodi se pod neprekidnim nadzorom liječnika uz glavu pacijenta.
3. Redoviti psihološki filtri i vanjska supervizija: Osoblje ima obveznu, redovitu vanjsku superviziju kako bi se spriječilo izgaranje (burnout) i dehumanizacija pacijenata, uz periodičke psihometrijske provjere spremnosti za rad na odjelima visoke prisile.
Ovdje nije zakazalo samo nekoliko pojedinaca u jednoj smjeni. Zakazali su uprava, Ministarstvo, komore i sustav koji desetljećima štedi na edukaciji, opremi, kadru i preventivnoj kontroli. Odgovornost je na vrhu države i struke. Naša djeca zaslužuju liječenje, dostojanstvo i sigurnost, a ne strah od onih koji su položili prisegu da će ih štititi.
