Hrvatska se posljednjih godina sve ozbiljnije suočava s problemom nezakonitog odlaganja otpada, a slučajevi iz Gospića, Benkovca i drugih dijelova zemlje otvorili su pitanje koliko je zapravo naš okoliš izložen opasnim tvarima. Iza prizora zatrpanih industrijskih prostora, plastičnog otpada i sumnjivih pošiljaka krije se problem koji može imati dugoročne posljedice za tlo, podzemne vode, zdravlje ljudi i čitave ekosustave.
Posebno zabrinjava slučaj Gospića, gdje je na području bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit pronađeno oko 37.000 tona miješanog otpada. U naknadnim analizama utvrđeni su opasni sastojci, a u podzemnim vodama nizvodno od lokacije pronađeni su i PFAS spojevi, poznati kao vječne kemikalije. Prema objavljenim nalazima, onečišćenje je povezano s lokalnim utjecajem odlagališta, premda nije utvrđeno onečišćenje javnog sustava opskrbe pitkom vodom.
Upravo su PFAS spojevi razlog zbog kojeg priča o opasnom otpadu nadilazi pitanje nepropisnog odlaganja. Riječ je o skupini sintetskih kemikalija koje se iznimno sporo razgrađuju u okolišu, mogu se širiti vodom i tlom te se dugo zadržavati u prirodi. A kako ih jednom ukloniti iz okoliša, pitanje je na koje znanstvenici diljem svijeta još uvijek pokušavaju pronaći konačan odgovor.
Vječne kemikalije posvuda: Zašto ih je toliko teško ukloniti?
PFAS je zajednički naziv za veliku skupinu perfluoroalkilnih i polifluoroalkilnih tvari. Koriste se desetljećima u različitim industrijskim i potrošačkim proizvodima, među ostalim u vodootpornim i masnootpornim premazima, tekstilu, ambalaži, neljepljivom posuđu i pjenama za gašenje požara.
Njihova popularnost nije slučajna. Kemijska struktura daje im iznimnu otpornost na vodu, masnoće, toplinu i različite kemijske utjecaje. Upravo je ta osobina, koja ih čini korisnima u proizvodnji, istodobno postala njihov najveći ekološki problem.
Veza između ugljika i fluora jedna je od najčvršćih kemijskih veza, zbog čega se mnogi PFAS spojevi u prirodnim uvjetima razgrađuju iznimno sporo. Mogu završiti u rijekama, jezerima, podzemnim vodama, tlu, pa čak i u organizmima ljudi i životinja.
Problem dodatno otežava činjenica da PFAS nije samo jedna kemikalija, nego velika skupina spojeva različitih svojstava. Zbog toga ne postoji jedna univerzalna metoda koja bi učinkovito uklonila sve njihove oblike iz okoliša.
Znanstvenici traže tehnologiju koja će uništiti ono što priroda ne može
Kako prenosi časopis Science u članku o novim tehnologijama za uklanjanje takozvanih vječnih kemikalija, znanstvenici istražuju niz postupaka kojima bi se PFAS spojevi mogli ne samo izdvojiti iz vode i otpada nego i kemijski razgraditi.
To je ključna razlika. Neke postojeće tehnologije mogu ukloniti PFAS iz onečišćene vode, ali pritom kemikalije ne nestaju. One se samo koncentriraju u filtrima, aktivnom ugljenu ili drugim materijalima koji nakon toga također zahtijevaju sigurno zbrinjavanje.
Drugim riječima, problem se može premjestiti s jednog mjesta na drugo, bez njegova konačnog rješavanja.
Među tehnologijama koje privlače pozornost istraživača nalaze se napredni oksidacijski procesi, elektrokemijska obrada, specijalizirani katalizatori i postupci koji koriste toplinsku ili kemijsku energiju za razbijanje iznimno stabilnih veza u molekulama PFAS-a.
Cilj je pritom postići takozvanu potpunu mineralizaciju, odnosno razgradnju štetnih organskih spojeva na jednostavnije i znatno manje problematične tvari. Ipak, učinkovitost takvih postupaka ovisi o vrsti PFAS spoja, koncentraciji, sastavu onečišćene vode i uvjetima obrade.
Filtriranje nije isto što i uništavanje kemikalija
Jedan od najvećih izazova u borbi protiv PFAS-a jest činjenica da tehnologija koja dobro funkcionira u laboratoriju ne mora nužno biti jednako učinkovita u industrijskim razmjerima.
Aktivni ugljen i ionskoizmjenjivačke smole već se koriste za uklanjanje određenih PFAS spojeva iz vode. Membranske tehnologije također mogu zadržati velik dio tih onečišćivala. Međutim, koncentrirani ostatak nakon filtriranja i dalje predstavlja opasan materijal koji treba dodatno obraditi.
Zato se sve veća pozornost posvećuje postupcima koji bi omogućili uništavanje PFAS-a, umjesto njegova pukog izdvajanja. Među istraživanim mogućnostima nalaze se elektrokemijska oksidacija, plazma i posebni fotokemijski procesi.
Takva rješenja još se razvijaju i suočavaju s nizom prepreka, od visoke potrošnje energije i troškova do mogućnosti nastanka neželjenih nusprodukata. Znanstvenici zato upozoravaju da je potrebno provjeriti ne samo nestaje li početni spoj nego i što nastaje nakon njegove razgradnje.
Gospić pokazuje koliko dugo posljedice mogu ostati nakon što kamioni odu
Hrvatski slučaj iz Gospića posebno je važan upravo zbog mogućeg dugoročnog utjecaja na okoliš. Problem nije samo u količini otpada koja je ondje završila, nego i u činjenici da se određene štetne tvari mogu širiti kroz podzemne vode i zadržavati u okolišu dugo nakon prestanka odlaganja.
Prema nalazima objavljenima u okviru istrage, u podzemnim vodama nizvodno od lokacije pronađeni su PFAS spojevi. Takav nalaz dodatno naglašava koliko je važno utvrditi njihovo podrijetlo, koncentracije, prostorni raspon i moguće putove širenja.
Kako prenosi Science, jedan od najvećih izazova u suočavanju s vječnim kemikalijama upravo je razvoj postupaka koji će omogućiti njihovo trajno uništavanje, a ne samo premještanje ili koncentriranje u drugom materijalu.
Za Hrvatsku to znači da sanacija ilegalnih odlagališta ne smije završiti tek uklanjanjem vidljivih hrpa otpada. Potrebno je dugoročno pratiti stanje tla i voda, provoditi sustavna mjerenja te osigurati da se izdvojene opasne tvari zbrinu tehnologijama koje neće stvoriti novi problem.
Problem koji ne nestaje kada se zatvori odlagalište
Slučajevi nezakonitog odlaganja otpada pokazuju koliko je važno imati učinkovit nadzor nad prekograničnim prometom otpada, transparentno praćenje njegova kretanja i odgovornost svih sudionika u lancu gospodarenja.
Poseban izazov predstavlja činjenica da se posljedice pogrešnog postupanja s opasnim otpadom mogu pojaviti godinama poslije, kada je teško utvrditi razmjere onečišćenja i osigurati odgovarajuću sanaciju.
PFAS spojevi dodatno kompliciraju situaciju jer njihova otpornost, zbog koje su desetljećima bili poželjni u industriji, danas predstavlja ozbiljnu prijetnju okolišu.
Znanost razvija nove metode, ali do njihove široke i financijski održive primjene još je potrebno prijeći važan put. Hrvatska se u međuvremenu mora suočiti s vlastitim problemima, od ilegalnih odlagališta do kontrole opasnih pošiljaka.
Jer opasni otpad nije problem koji nestaje kada se zatrpa zemljom, prekrije ceradom ili ukloni iz vidokruga. Ponekad upravo tada počinje najteži dio priče.
