Saborska zastupnica srpske nacionalne manjine Anja Šimpraga uoči obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti objavila je poruku iz Knina u kojoj je govorila o svojim sjećanjima na Vojno-redarstvenu operaciju Oluja, položaju Srba u Hrvatskoj i budućnosti Knina.
“31. godinu isti osjećaj. Sami 1995. godine, ali sami i danas 2026. godine. Usprkos svemu postojimo. Srbi u Hrvatskoj”, patetično je napisala Šimpraga ne spominjući genocid u Srebrenici i etničko čišćenje s elementima genocida u Vukovaru, kao i etničko čišćenje u trećini hrvatskog kopnenog teritorija koje su početkom devetdesetih napravili Srbi uz pomoć vlasti u Beogradu, a sve u cilju realizacije plana Velike Srbije.
U objavi je dalje istaknula kako, prema njezinu mišljenju, Hrvatskoj nedostaje međusobnog povjerenja.
“Hrvatskoj nedostaje povjerenje. Povjerenje da možemo govoriti o svojim sjećanjima, a da zbog toga nismo ničiji neprijatelji. Da možemo tugovati za svojim stradalima, a istovremeno poštovati tuđu bol”, napisala je Šimpraga.
Dodala je kako njezino sjećanje na Oluju nije isto kao kod drugih građana, ali smatra da “Hrvatska može biti jača kada bude dovoljno mjesta za sva naša sjećanja”.
Knin vidi kao grad budućnosti
U nastavku objave naglasila je da Knin, osim ratne simbolike, vidi kao grad kojem su potrebna ulaganja i razvoj.
Navela je niz projekata koje smatra prioritetima, među kojima su CT uređaj u bolnici, rekonstrukcija državne ceste Knin – Drniš, izgradnja vodovoda, sanacija laguna, proširenje vrtićkih kapaciteta, jednosmjenska nastava u osnovnoj školi, novi sportski sadržaji te bazen.
“Knin je grad svih nas i možemo ga izgraditi zajedno. To je Hrvatska koja nam svima treba”, zaključila je.
Šimpragina objava dolazi uoči središnjeg obilježavanja 31. obljetnice Vojno-redarstvene operacije Oluja u Kninu, gdje će se okupiti državni vrh, braniteljske udruge i brojni građani.
Ono što Šimpraga prešućuje su događaji koji su prethodili Oluji, u stvaraju Velike Srbije i koji su izravno prouzročili stradanja stanovništva.
“Procjenjuje se da je u Domovinskom ratu smrtno stradalo ili njihova sudbina još nije poznata (“nestali”), najmanje 19.500 hrvatskih građana. Prema nepotpunim podacima prikupljenim do kraja 2009., u Domovinskom ratu je “na hrvatskoj strani” (na slobodnom području RH) smrtno stradalo (“izravni demografski gubici”) najmanje 12.500 građana (od toga oko 50% civila), a za 1030 građana nije bila poznata sudbina (“nestali”). Podaci iz izvješća predsjednika RH F. Tuđmana na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog sabora, 15. siječnja 1996.: Hrvatska strana imala je 10.668 poginulih i 2915 “nestalih” (ukupno 13.583) te 37.180 ranjenih osoba u Republici Hrvatskoj.
Među poginulim civilima su 323 djeteta (uz napomenu da to nije konačan broj); više od 70% stradalo je uslijed izravnog neprijateljskog djelovanja (od eksplozije granate, mine, raketiranja zrakoplova, snajpera i slično), a manje od 30% uslijed neizravnog neprijateljskog djelovanja (igranje vatrenim oružjem, ručnom bombom i slično).
Ukupno je ranjeno 30.578 osoba (podaci ne obuhvaćaju u ratu okupirano područje); od toga čak 7169 civila, 21.959 hrvatskih branitelja, 58 pripadnika mirovnih snaga UN-a i 613 neprijateljskih vojnika, a za 779 nema podataka o pripadnosti, ali se za većinu njih može utvrditi da su pripadali neprijateljskim jedinicama. Među ranjenim civilima je 1044 djece. Kao posljedica ranjavanja u 188 djece zaostao je različit stupanj tjelesne invalidnosti (u 56 vrlo teška, 92 teška, te u 40 umjerena tjelesna invalidnost). Bez jednog roditelja ostalo je 5497 djece, a 74 djeteta ostala su bez oba roditelja. Istodobno, na okupiranom području RH smrtno je stradalo najmanje 5100 osoba, uglavnom srpske narodnosti (oko 70% “boraca”, oko 20% civila, za oko 10% nije pouzdano utvrđen status), a za 797 osoba nije poznata sudbina (podaci iz 2011. godine). Prema podacima generala “Srpske vojske Krajine” Milisava Sekulića, u borbama na prostoru “Republike Srpske Krajine”, od lipnja 1991. do kolovoza 1995. srpski gubici iznosili su 3496 poginulih i 1857 nestalih (uz napomenu da je “stvarni broj sigurno veći”).
Među smrtno stradalima (podaci vjerojatno nisu potpuni) je 54 djece (mlađe od 18 godina): 25 je stradalo nesretnim slučajem, 10 je izvršilo samoubojstvo, za 5 nije poznat način stradanja, 8 je stradalo prilikom granatiranja, 3 su “poginula u akciji” (vode se kao “borci”), 1 je ubijen, a 2 su “umrla poslije ranjavanja”. Spomenuti podaci (koji se i dalje nadopunjuju) preuzeti su od: Uprava za zatočene i nestale – Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti RH, Uprava za zaštitu žrtava i sudionika rata o poginuloj djeci u Domovinskom ratu – Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi RH, Stožer saniteta Ministarstva zdravstva, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, te iz knjige Milisava Sekulića, Knin je pao u Beogradu (Beograd, 2000.). Rat je katastrofalno utjecao na demografsko stanje Hrvata u BiH, jer je od početka srpske agresije svoju djedovinu u BiH moralo napustiti više od 400.000 Hrvata (Srbi su prognali oko 210.000, a Bošnjacimuslimani oko 190.000 Hrvata).
Podaci iz izvješća predsjednika RH F. Tuđmana na zajedničkoj sjednici oba doma Hrvatskog sabora, 15. siječnja 1996.: U Bosni i Hercegovini poginulo je i nestalo 9909, a ranjeno 20.649 Hrvata.
Ovčara je tijekom vremena postala simbol sjećanja na žrtve srpskih zločina koji su u Domovinskom ratu počinjeni diljem Hrvatske; u gradovima i naseljima: Antin, Antunovac, Baćin, Balinci, Beli Manastir, Berak, Bilje, Bogdanovci, Bruška, Bučje, Cerić, Cetingrad, Čakovci, Čanak, Četekovac, Ćelije, Dalj, Donji Čaglić, Drežnik, Drniš, Erdut, Ernestinovo, Ervenik, Glina, Glinsko Novo Selo, Glinska Poljana, Grabovac, Gređane, Hrvatska Kostajnica, Hum, Ilok, Ivanovo Selo, Jankovci (Novi i Stari), Jasenice, Joševica, Kijevo, Korlat, Kostrići, Kraljevčani, Kusonje, Lipik, Lisičić, Lovas, Lovinac, Maja, Marinci, Medviđa, Mikluševci, Mohovo, Nadin, Negoslavci, Okučani, Pakrac, Pakrački Vinogradi, Petrinja, Pecki, Petrovci, Plavićevac, Poljanak, Saborsko, Selište, Skela, Smilčić, Smoljanac, Slunj, Sonković, Sotin, Struga, Svinjarevci, Široka Kula, Škabrnja, Šopot, Tenja, Tordinici, Tovarnik, Vaganac, Viduševac, Voćin, Zemunik Donji, i druga stratišta diljem Hrvatske, na kojima su zlostavljani i ubijeni hrvatski branitelji i civili. O spomenutim stratištima i počinjenim zločinima hrvatska javnost vrlo malo zna.
Najmanje 145 masovnih i više od 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina, uglavnom Hrvatima, ali i pripadnicima ostalih narodnosti koji nisu podržali velikosrpsku politiku i agresiju na Hrvatsku, upućuju na zaključak da su ubijanja bila planirana. Iz spomenutih grobnica ekshumirani su posmrtni ostaci 3782 žrtve, od kojih su pozitivno identificirani posmrtni ostaci 3217 hrvatskih branitelja i civila (Ivan Grujić, “Zatočeni i nestali u Domovinskom ratu”, Pravo na dom, Osijek, 2011., 289).
Da bi se izbjeglo generaliziranje, treba reći da su mnogi Srbi u Srbiji odbili mobilizaciju jer nisu htjeli ići u osvajački rat, da su se mnogi u JNA i srpsko-crnogorskim postrojbama koje su napadale Hrvatsku našli spletom različitih okolnosti, primjerice, inercijom vezanom uz službu ili mobilizacijske obveze te zbog neinformiranosti uzrokovane snažnom medijskom, protuhrvatskom promidžbom.
Mnogi među njima ponašali su se kao vojnici, a ne zločinci. Neki su čak uspjeli spasiti život Hrvatima koje su ekstremni pripadnici srpskih postrojbi namjeravali ubiti, a neki Srbi su i ubijeni pokušavajući spriječiti svoje sunarodnjake da počine zločin nad Hrvatima. Nažalost, bilo je i mnogo onih koji su u osvajački rat protiv Hrvatske krenuli zadojeni velikosrpskom idejom i mržnjom.
Uglavnom takvi počinili su zločine u Hrvatskoj i BiH. Zločini nad Hrvatima izazvali su neprimjerene reakcije pojedinaca i na hrvatskoj strani. Na području pod hrvatskom vlašću u Domovinskom ratu, do početka operacije “Oluja”, pojedini građani srpske nacionalnosti ubijeni su u Gospiću, Osijeku, Sisku i Paulin Dvoru, kao mjesto odmazde nad srpskim civilima navode se Pakračka poljana i područje Medačkog “džepa”, a pojedinačni slučajevi ubojstava srpskih civila zabilježeni su i na nekoliko drugih lokacija.
O tome je hrvatska javnost upoznata, jednako kao i sa zločinima nad građanima srpske nacionalnosti koji su nakon “Oluje” počinjeni u zaseocima Grubori, Varivode i Gošići, gdje je ubijena ukupno 21 osoba. Od 1991. kroz srpske logore u Jugoslaviji i Hrvatskoj (Begejci, Beograd, Bileća, Glina, Knin, Manjača, Morinje, Niš, Sremska Mitrovica, Stara Gradiška, Stojićevo), prošlo je oko 8500 hrvatskih građana (300 zatočenih ubijeno je u logorima u Srbiji). (podaci Ureda Vlade RH za zatočene i nestale, 2001.)
Prema nekim podacima gubici “Teritorijalne obrane Krajine” (1992. preimenovana u “Srpsku vojsku Krajine”) u borbama na prostoru tzv. Republike Srpske Krajine, od lipnja 1991. do kolovoza 1995., iznosili su 13.161 poginulih, ranjenih, nestalih i zarobljenih vojnika, uključujući i dezertere; od toga broja je 3496 poginulih i 1857 nestalih (uz napomenu da je stvarni broj sigurno veći). (nepotpuni podaci iz knjige Knin je pao u Beogradu /Beograd, 2000./ Milislava Sekulića, generala tzv. Srpske vojske Krajine) U ratnim razaranjima u Republici Hrvatskoj uništeno je ili oštećeno 217.009 stanova, oko 120 gospodarskih objekata i 2423 spomenika kulture (od toga je 495 sakralnih objekata /uglavnom katoličke crkve/ na područjima koja su okupirali Srbi); ukupna vrijednost ratne štete u RH procijenjena je na 37,1 milijardi američkih dolara. (Vlada RH, Državna komisija za popis i procjenu ratne štete – Ratna šteta RH, Završno izvješće, Zagreb, rujan 1999.)”, objavio je HMDCDR-a.
