Vojna povijest objavila je na fb-u analizu Luke Mišetića: Zašto su Srbi napustili okupirana područja tijekom Oluje?
Povodom 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, stranica Vojna povijest objavila je sažetak prezentacije odvjetnika Luke Mišetića, koji je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) branio generala Antu Gotovinu. U analizi se iznose argumenti i dokumenti kojima se objašnjavaju razlozi odlaska dijela srpskog stanovništva iz tadašnje samoproglašene Republike Srpske Krajine tijekom kolovoza 1995. godine.
Prema objavljenom sažetku, Mišetić navodi da su čelnici pobunjenih Srba tijekom četiri godine odbijali prijedloge za mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, uključujući i Plan Z-4, koji je predviđao široku autonomiju za područja pod njihovom kontrolom.
Ističe važnost događaja prije Oluje
U analizi se podsjeća na vojne događaje koji su prethodili Oluji, uključujući pad Srebrenice i Žepe, ofenzivu na bihaćku enklavu te potpisivanje Splitskog sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Navodi se kako su operacijom Ljeto ’95 hrvatske snage presjekle glavnu prometnicu između Knina i Banje Luke, čime je Knin ostao gotovo potpuno prometno izoliran.
Naglasak na proboju preko Dinare
Kao jedan od ključnih trenutaka operacije ističe se odluka generala Ante Gotovine da glavni napad usmjeri preko Dinare, umjesto očekivanih pravaca napada.
Prema Mišetićevoj analizi, taj je manevar iznenadio zapovjedništvo vojske Republike Srpske Krajine, koje je očekivalo hrvatski napad na drugim dijelovima bojišta.
Odluka o evakuaciji
U objavljenom sažetku navodi se da su 4. kolovoza 1995. tadašnji politički i vojni čelnici Republike Srpske Krajine, među kojima se spominju Milan Martić i Mile Mrkšić, donijeli odluku o evakuaciji civilnog stanovništva iz Knina, Benkovca, Obrovca, Drniša i Gračaca.
Prema prezentaciji, odluka je donesena nakon procjene da bi hrvatske snage mogle zatvoriti pravac povlačenja kod Otrića i okružiti snage na tom području.
Autor navodi kako je nakon informacije o evakuaciji velik broj pripadnika srpskih postrojbi napustio položaje kako bi se pridružio svojim obiteljima, što je, prema toj analizi, pridonijelo brzom slomu obrane.
Pozivanje na dokumente i haaške postupke
U sažetku se kao jedan od dokaza navodi i zapisnik sjednice Vrhovnog savjeta obrane Savezne Republike Jugoslavije iz kolovoza 1995., u kojem tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević kritizira vodstvo Republike Srpske Krajine zbog odluke o napuštanju teritorija.
Na kraju analize izdvajaju se tri glavna zaključka autora prezentacije, da odluku o evakuaciji civilnog stanovništva nije donijela hrvatska strana, nego političko i vojno vodstvo tzv. Republike Srpske Krajine, da je hrvatski proboj preko Dinare bio ključan vojni čimbenik koji je promijenio tijek operacije, te da dokumenti i dokazi izvedeni pred MKSJ-om, prema autoru analize, podupiru takav slijed događaja.
Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u pravomoćnoj presudi 2012. oslobodio je generale Antu Gotovinu i Mladena Markača optužbi za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu i nije utvrdio postojanje nezakonitog topničkog napada kao dijela takvog pothvata.
Pogledajte prezentaciju i objašnjenje odvjetnika Luke Mišetića:
Oluja:
ZAŠTO SU SRBI IZ “KRAJINE” OTIŠLI TIJEKOM OPERACIJE OLUJA?
Analiza dokaza i činjenica iz prezentacije odvjetnika Luke Mišetića
Svake godine u kolovozu, oko obljetnice operacije Oluja, u javnosti se suočavaju dva potpuno suprotstavljena narativa. Dok Hrvatska slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te oslobođenje gotovo petine svog okupiranog teritorija, iz Srbije stižu optužbe o “najvećem etničkom čišćenju”. No, što o uzrocima masovnog odlaska srpskog stanovništva kažu povijesne činjenice, vojni dokumenti i dokazi izvedeni pred Međunarodnim sudom u Haagu? Poznati odvjetnik Luka Mišetić, koji je sedam godina branio generala Antu Gotovinu pred Haškim sudom, detaljno je rekonstruirao događaje iz kolovoza 1995. godine.
Što je prethodilo Oluji? (1991. – 1995.)
Srpsko pobunjeničko vodstvo u Kninu pune je četiri godine odbijalo svaku mogućnost mirne reintegracije u ustavno-pravni poredak RH. Odbili su čak i Plan Z-4, koji im je nudio iznimno visoku autonomiju (vlastitu zastavu, novac, policiju i parlament).
Unatoč nastojanjima hrvatskih vlasti da zadrže civilno stanovništvo u zapadnoj Slavoniji te ocjenama UN-a i Human Rights Watcha da je operacija Bljesak u svibnju 1995. izvedena profesionalno i uz poštivanje ratnog prava, srpsko vodstvo inzistiralo je na evakuaciji civila. To je pokazalo uzorak koji će se ponoviti u Oluji: vodstvo pobunjenih Srba radije je biralo masovni odlazak nego život u samostalnoj Hrvatskoj.
U srpnju 1995. srpske snage zauzimaju Srebrenicu i Žepu te pokreću žestoku združenu ofenzivu na bihaćku enklavu. Da je Bihać pao, stvorio bi se ogroman, spojen srpski teritorij od Knina do Beograda, što bi Hrvatskoj dramatično otežalo oslobađanje svojih područja.
Zbog prijetnje katastrofe u Bihaću, predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju Splitski sporazum. Snage Hrvatske vojske (HV) i HVO-a pod zapovjedništvom generala Gotovine krajem srpnja 1995. oslobađaju Bosansko Grahovo i Glamoč u operaciji Ljeto ’95. Time je presječena glavna prometnica Knin–Banja Luka, a Knin je ostao praktički izoliran. Jedini preostali cestovni pravac za izlaz iz Knina vodio je preko malog sela Otrića.
Taktičko iznenađenje generala Gotovine
Srpsko vojno zapovjedništvo (na čelu s generalom Milom Mrkšićem) i general Ratko Mladić očekivali su hrvatski napad u Sektoru Sjever (kako bi se “Krajina” presjekla napola) i spremali su protunapad (“Operaciju Vaganj 95”) kako bi povratili Grahovo.
Prema originalnom brijunskom planu od 31. srpnja, Gotovinine snage trebale su imati samo ulogu varke. Međutim, 3. kolovoza 1995. general Gotovina od predsjednika Tuđmana traži i dobiva odobrenje za potpunu promjenu plana: umjesto sporedne uloge, 4. i 7. gardijska brigada pokreću izravan, silovit udar prema Kninu; udar nije išao očekivanim cestovnim pravcima, nego preko masiva planine Dinare (pravac Crvena zemlja) – terena na kojem srpska vojska uopće nije očekivala tenkove i tešku mehanizaciju; srpske obavještajne službe bile su potpuno iznenađene. General Mrkšić je na suđenju u Haagu sam potvrdio da ih je Gotovinin napad s Dinare zatekao nespremne jer su sve snage usmjerili na obranu sjevernih sektora.
Značaj sela Otrić i zapovijed o evakuaciji (4. kolovoza)
Prvog dana Oluje (4. kolovoza) srpske obrambene linije na većini bojišta pružale su jak otpor. Međutim, proboj HV-a s Dinare i napredovanje Specijalne policije RH preko Velebita stvorili su neposrednu opasnost: spajanje hrvatskih snaga kod sela Otrić. Pad Otrića značio bi potpuno zatvaranje obruča i okruženje cjelokupne vojske i stanovništva u južnom dijelu “Krajine”. Suočeni s prijetnjom okruženja, srpski čelnici donose ključne odluke:
16:30 sati: Milan Martić, Mile Mrkšić i Milan Babić telefonski dogovaraju izvlačenje civila.
17:10 sati: Milan Martić službeno potpisuje Naredbu o evakuaciji civilnog stanovništva iz općina Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac.
18:00 sati: predstavnici srpske vojske sastaju se s UN-om i traže gorivo za prijevoz oko 32.000 ljudi prema Bosni i Hercegovini.
Navečer, 4. kolovoza: naredba o evakuaciji emitira se na lokalnom radiju.
Čim su vojnici na bojišnici doznali da im se obitelji evakuiraju, napustili su obrambene položaje kako bi pomogli svojim obiteljima u povlačenju. To je dovelo do potpunog kolapsa srpske obrane i raspada zapovjednog lanca, pa je Hrvatska vojska već 5. kolovoza u 9:45 sati ušla u prazan Knin.
Što kažu dokumenti, a što Milošević?
Mišetić ističe i tajni zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije od 14. kolovoza 1995., na kojoj je Slobodan Milošević osobno optužio krajiško vodstvo za rasulo: “Pitanje je tko je zapravo donio odluku da rukovodstvo Krajine napusti Krajinu? Odluka je donesena koja je izazvala egzodus… Pobjegli su kao zečevi, a imali su sve uvjete da se brane!”
Sažetak činjenica:
1. Hrvatska vojska nije upotrijebila silu kako bi protjerala srpsko stanovništvo niti je granatiranje Knina uzrokovao paniku (UN je na cjelodnevnim izvješćima potvrdio da u samom gradu nije bilo poginulih civila od topništva).
2. Odluku o masovnoj evakuaciji donijelo je vlastito srpsko političko i vojno vodstvo (Martić i Mrkšić) zbog straha od vojnog okruženja kod Otrića.
3. Brza i briljantna vojna taktička izmjena generala Gotovine na Dinari potpuno je izbacila iz stroja pripremljene planove srpske vojske i odlučila tijek operacije Oluja.
