Svake godine pišem isto, pa ću i ove, jer boljih argumenata nemam, a i „time is on my side“. Proslava „Oluje“ u Zagrebu je očita besmislica i dobro je da je ove godine nema. Proslava u Kninu ima smisla tako dugo dok se u ceremonijalnom dijelu uspije izbjeći kič, a u neformalnom dijelu „selska vatrogasna zabava“, ali zašto je proslava ograničena na Knin nitko mi nije pojasnio.
Što se kiča tiče, nema se što pametno za reći osim da od 1996. do danas niti jedna vlast nije pokazala imanje minimalnog estetskog ukusa i stila kao niti njihovi „omiljeni“ kulturni stručnjaci za organiziranje i režiranje svečanih dijelova proslave. Prenatrpanost simbolikom, a prenatrpanost je po definiciji kič, rezultira izočnošću svakog smisla simbolike, dakle nad-kičem kao prenatrpanosti odsutnošću, a to je uz to što je ružna, ujedno i uvredljiva. Ako se slavi oslobađanje okupiranih područja i ljudi, dakle oslobođenje, onda bi, predmnijevam, oni koji su ostali dijelom ili vječno neslobodni trebali biti prva tema, tj. poginuli i stradali prije svega dragovoljci, a zatim i svi ostali. Zašto se primjerice ne postavi veliko platno na kojem bi se smjenjivale fotografije poginulih dragovoljaca s imenom i prezimenom i godinama rođenja i stradavanja bez ikakvog komentara?
Što se neformalnog dijela proslave tiče, nikad mi nije bilo jasno odakle taj monopol istog izvođača svake Božje godine? Ako me sjećanje ne vara bilo je ratnih godina na desetke izvrsnih skladbi kojima je cilj bio ohrabriti dragovoljce i naciju, a neke od njih su nedvojbeno bile ne samo popularnije, nego i bolje (o opusu navedenog glazbenog monopolista neću ništa reći, jer tu glazbu doslovno ne slušam). Primjerice „Hrvatine“ Đuke Čaića, „Lupi petama“ ili „Mojoj majci“ Prljavog kazališta, ili „Hrvatska mora pobijediti“ Psihomodo Popa se na niti jednoj proslavi nisu mogle čuti tijekom neformalnog dijela proslave i popratnog koncerta. Neformalan dio proslave pretvorio se u realan, a formalan u isprazan.
Na koncu, čini se da je usamljena proslava u Kninu isprazna. Nakon 21 godine odrasle su nove generacije koji o „Oluji“ i ratu saznaju uglavnom prema pričama preživjelih članova obitelji, nešto zanemarivo u školi i preostaje im gledanje televizijskog prijenosa događaja, ili pak sudjelovanje u njemu. Ipak, tih mladih na toj proslavi vrlo je malo, a zašto je tome tako nije jasno. Zašto se primjerice ne organizira, po slobodnom izboru, proslava u svakom gradu, dakako na primjerenom mjestu? Zašto se tamo prednost okupljanju ne pruži mladima? Zašto se ta slavlja ne prenose također na nekom ekranu u samom Kninu na središnjoj proslavi? Zašto preživjeli po gradovima ne pričaju tim istim mladima svoja osobna iskustva i ne pojašnjavaju Domovinski rat i same vojne akcije? Itd. Sve mi se to čini kao bitno promašena i navodno nadvremenska stvar koja je itekako vremenita i dnevna. Poput dječje svjetiljke u obliku poznate ribice „Dore“. Naime, svjetiljka izgleda autentično i predivno dok se ne upali u mraku. Tad se otkriva da zaista sliči na čudovište ili barem na kič sebe same.
Prof.dr.sc Kristijan Krkač
