Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Utorak, 26. 09. 2016.
Prije okruglo 50 let (u sredu 19. 04. 1967.) Dinamo je na Maksimiru dobil Juve 3:0.
Takva pobjeda, ak se uračuna i igra je deklasiranje suparnika. Ne samo da je pobjednik zabil 3 gola, nego suparnik nije niti jedan. Istina, prvi je gol pal u 4. minuti (Novak), tak da je Juveu trebalo neko vreme.
Ipak nisu ništ napravili, a ko ne zabije, dobije, kaj se i dogodilo zgoditcima u 67. (Mesić) i u 73. minuti (Belin). Uz to na klupi Dinama bil je neponovljivi Zebec, dok je na klupi Juvea bil Herrera, doduše ne genij Helenio, nego Heriberto, solidan trener.
Najvažnije od svega, Dinamo je imal zastrašujući vezni red koji je bil uigran do savršenstva. Sve ostalo je povijest.
Ovih dana (u utorak, 27. 09. 2016.) Dinamo bu na Maksimiru ponovno dočekal Juve. Malo je vjerojatno da bu se dogodilo bilo kaj povijesno. Dinamo danas ne da nema uigrani vezni red, nego nema vezni red, a jedini vezi igrač (Antolić) je navodno ozleđen. Danas se veznjake naziva „igračima sredine terena“ kaj uglavnom ponižavajuće znači da u fazi napada na svojoj polovici igrališta ne znaju stati na loptu, odigrati akciju u kojoj se 3 put suvislo, precizno i pravovremeno dodaju i da u fazi obrane trče okolo kak muhe bez glave. Kaj se trenera tiče ne treba mu ni ime spominjati. Vjerojatna posljedica svega navedenog, osim ak se ne dogode katastrofalne pogreške suparnika, veliki sudački propusti i loši uvjeti igre koji pašu tehnički i taktički lošijima, bila bu 0:3 za Juve, a možda i više (u svrhu vjerodostojnosti ovaj dio teksta objavljen je 26. 09. 2016. na društvenoj mreži).
Sreda, 27. 09. 2016.
No, pogrešil sam kad sam rekel 0:3 za Juve na Maksimiru, jer je bilo 0:4. Shvaćam zakaj dečki igraju, jer moraju, naime, tak bar zgledaju. Zakaj je 25.000 ljudi gledalo tekmu na stadionu; tekmu za koju sumnjam je li opće bila nogometna nije mi jasno?
Možda su mazohisti. Možda vole gledati sami sebe ili jedni druge. Naime, tekma u kojoj jedna momčad slučajno par puta pređe polovicu igrališta, ima jednu priliku i popije 4 komada izvjesna je igrom i rezultatom. No, neizvjesnost je temeljno svojstvo nogometne igre. Neizvjesnost prije utakmice, za vrijeme utakmice i neizvjesnost rezultata. Ova je bila u svakom pogledu izvjesna. Jedino kaj je bilo neizvjesno je kak buju se ponašali navijači Dinama. Mislim da su bili iznimno pristojni čak i za europske standarde.
Kak god bilo, pitanje je furt isto i odgovor je navek isti. Dinamo ima solidne igrače, čak i za Ligu Prvaka, jer viđeni su i klubovi sa slabijim igračima koji su pružili bolje igre, a neki su bili i senzacije. Istini za praf, jedini pravi veznjak Antolić nije imal suigrača u veznom redu, a njemu samome teško je dodavati se sa samim sobom. Tu kreću i svršavaju sve poteškoće i olakšanja Dinama.
Nedostatak veznog reda vodi nedostatku suvisle obrambene i napadačke igre koji vodi nedostatku trenera (već desetljećima) koji vodi upravi kluba koja se ponaša kak selski prekupac stokom, a ne kao uprava nogometnog kluba. Klub doslovno postoji kako bi se preko njega prodavali igrači i ni za kaj drugo. Klub postoji za igrače, a ne igrači za klub. Sve je postavljeno naopako, a to se veli perverzno.
U 50 godina od legendarnog susreta na Maksimiru koji je završil 3:0 pripetil se ovaj koji je završil 0:4 i ta razlika od +3 do –4 simbolizira što se u proteklih 50 godina radilo u Juveu, a što u Dinamu.
