Piše: Ivan Brodić, Energypress
U jeku pregovora o sastavljanju nove vlade i dalje tinjaju pokušaji ne bi li se energetika postavila u prvi politički plan. Tako Mostu, zbog situacije INA-MOL postaje jako važno preuzeti ministarstvo gospodarstva, ali se i obnavljaju nepostojeće afere oko povezanosti jednog energetskog poduzetnika i čelnika HNS-a. Situacija o kojoj ovisi gotovo svako kućanstvo sjeverne Hrvatske prolazi ispod radara.
Procjene su kako će to biti prvorazredno pitanje svibanjskih lokalnih izbora, ako je slutiti po malobrojnim medijskim uradcima, koji se bave restrukturiranjem i racionalizacijom plinske distributivne mreže. Naše podneblje, a vidjelo se to prema ekonomskim programima sviju aktera koji su ušli u Sabor, nije pogodno za ekonomske procese neovisne o politici.
Vidjelo se to u jednom podravskom listu prije nekoliko tjedana, kada je jedna njemačka tvrtka oglasila kako kreće u opskrbu kućanstava, ali i nešto ranije na javnoj televiziji kada se obrađivala tema traženja strateškog partnera u Koprivnica plinu. Vox populi je bio jasan, privatni kapital, dominantno je mišljenje, nema što tražiti u Hrvatskoj, a ako i jest tu, ima poslovati bez profita.
Vrijeme za iskazivanje ponuda za Koprivnicu prošlo je protekloga ponedjeljka, u političkim strukturama grada, nemaju sumnje kako trebaju svjež kapital i znanje. Dvanaest ponuđača, među kojima su tvrtke poput PPD-a, MET-a ili RWE Plina svjesno je kako je postojeća situacija neodrživa već gotovo petnaest godina.
Stručna podloga za restrukturiranje i racionalizaciju plinske mreže postoji već petnaestak godina, a napravljena je prema potrebama sedam plinskih distributera u Hrvatskom zagorju. Naime, plinski su stručnjaci, iz Plinacroa i Instituta Hrvoje Požar, tada uvidjeli kako, u prvom redu, sigurnost opskrbe, ali i financijski probitak o tome ovise.
Potonje je, koje ovisi o većem ili manjem diskontu prilikom kupovine plina (prirodno je da se cijena ovisi o količini proizvoda), riješeno dampingom koji je država uvela INA-i na prodaju plina HEP-u, koji uz svoju maržu onda prodaje lokalnim distributerima.
Naime, država je zbog kupovine podrške lokalnih političara, koji svoju reprezentaciju temelje na poslovanju javnih poduzeća, prisilila INA-u da prodaje HEP-u plin po niskoj cijeni. Tako, umjetno, sva javna poduzeća, ona na državnoj i ona na lokalnoj razini, imaju posla. To što je ta dampinška cijena postala visoka, ovisi o stanju na europskom tržištu (a moglo bi biti kamen smutnje prilikom rješavanja odnosa sa MOL-om u INA-i, no to je druga tema).
Stručnjacima je tada puno veći problem bila sigurnost. Naime, transport plina, po zakonima, smatra se po život opasnim poslom te je odgovorna tehnička osoba nekog subjekta a priori kriva za potencijalnu nesreću. Dokazni postupak izvodi se naknadno. Struka je uvidjela kako je, sigurnosno, takva situacija neodrživa te je predložila regionalno osnaživanje distributera. Tim više, što je regulator za svakog distributera plina predvidio veći broj inženjera, različitog tipa, što razmrvljena situacija ne može zadovoljiti.
Sve je palo na Napoleonskom sindromu; nisu se mogli dogovoriti gdje će biti sjedište i koji će lokalni političar postaviti svoga ravnatelja ili izvršno osoblje. Kaže naš narod, ako želiš da nešto funkcionira, kopiraš Nijemce. Šalu na stranu, srećom, tu je Europska komisija koja je još u vrijeme kada ova tehnička vlada nije bila tehnička- djelovala. Zato, sukladno energetskoj uniji, plinski pilot kruži nad Hrvatskom, a sletjet će u šesnaestoj sekundi parlamentarne legitimnosti Plenkovićeve vlade.
Sadržaj plinskog pilota sadržavat će liberalizaciju tržišta plina, kako na razini državnog utjecaja na javna poduzeća, spomenutim marifetlucima, tako i liberalizacijom opskrbe kućanstava. Jednostavno, država, prema regulativi Europske unije, nema pravo monopolizirati infrastrukturu na način da pogoduje distributerima u javnom vlasništvu, ma koliko promidžbeni uradci HEP plina to nagovještavali posljednjih dana.
Jednom kada svi budu na tržištu, uz infrastrukturno nemonopolno arbitriranje države i jedinca lokalne samouprave, stvari bi se same od sebe mogle promijeniti. Tada neće postojati obveza kupovanja od jednog proizvođača, a neće postojati jamčena cijena ili regulirane margine i marže. Mali bi distributeri, ukoliko ne dobiju stratešku podršku privatnih kompanija, mogli imati vrlo skup plin (zbog već spomenutog postizanja cijena u ovisnosti o količini) i time doći u poslovne probleme.
Natječaj za Koprivnicu treba promatrati u tom svjetlu. Kompanije žele zauzeti pozicije u distribuciji, prije nego li mali hrvatski uhljebnički Napoleoni upropaste i tržište i distribucijsku mrežu.
