Piše: Prof. dr. sc. Kristijan krkač
Sutra, u petak 07. 04. 2017., završava javna rasprava o razlikovanju statusa specijalističkog diplomskog stručnog studija i sveučilišnog diplomskog studija koje se namjerava provesti i izjednačiti prvi u odnosu na drugi.
Ta dva studija su na istoj razini Europskog kvalifikacijskog okvira (EKO) i ostale zemlje članice jednakovrijedno promatraju obje obrazovne vertikale, pa tim slijedom i RH.
Hrvatski kvalifikacijski okvir (HKO) treba biti usklađen s EKO, a ovim prijedlogom, tj. „Nacrtom prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru“ MZO-a, doslovno se ide u skladu s njime, dok se određena tijela i fakulteti očituju protiv njega.
No ako je zadan policentrični razvoj RH (Vlada RH), onda će ovim protivljenjem ako bude uzeto u obzir biti osakaćene ne samo privatne visokoobrazovne institucije u RH, nego i veleučilišta poput onog u Gospiću ili u Vukovaru (a dovoljno se prisjetiti riječi članova Vlade RH na nedavnoj sjednici Vlade RH u Vukovaru). Pitanje je zašto su određena tijela i fakulteti protiv tog izjednačavanja?
Ne treba se previše baviti formalnim pitanjima, primjerice EKO i HKO, razlikama sveučilišnog i stručnog studija, ECTS bodovima, pa čak niti kolegijima, ali imalo bi smisla, iako to nećemo učiniti, baviti se primjerice silabusima kolegija, kako se oni de facto ostvaruju u nastavi i koliko pridonose ishodima učenja, ukupnoj uspješnosti izlaznosti studenata, zapošljivosti i dakako kroz alumne kakvoći rada i nastavku obrazovanja, bilo formalnog ili neformalnog, tj. konkretno u organizacijama ili u obrazovnim institucijama, jer to bi pokazalo vjerojatno zavidnu razinu prosječnog nesklada i neostvarivanja općih ciljeva HKO u odnosu obrazovanja i tržišta.
No ono čime se treba baviti, ono što je in medias res i „ono što mora biti rečeno“ („Was gesagt werden muss“) kako je skoro točno prije pet godina, 10. 04. 2012. godine napisao veliki Günter Grass jesu činjenice u pitanju.
Činjenica je da se sustavu sveučilišnog obrazovanja koje je javno, a temeljem načela slobodnog tržišta i demokracije, pojavio alternativni i konkurentni sustav stručnog obrazovanja koje je veleučilišno, ali i privatno i čiji se status negira na svim razinama društva od početka postojanja. Činjenica je da je privatno visoko obrazovanje s vremenom zaokupilo relevantan prostor visokog obrazovanja što znači da predstavlja konkurenciju percipiranu kao prijetnju koju treba eliminirati kako bi se održao monopol javnog visokog obrazovanja.
Činjenica je da je privatno visoko obrazovanje u nekim institucijama postiglo međunarodno mjerenu i priznatu kakvoću studija koja nadilazi kakvoću sveučilišnih studija (to je napose vidljivo u Zagrebu u kojem je na djelu snažna konkurencija, nomina sunt odiosa). O tome se šuti ili u najboljem slučaju govori oprezno i u skrovitosti.
Činjenica je da taj uzlet privatnog visokog obrazovanja doslovno djeluje kao tržište pod nepravednim i nejednakim uvjetima u odnosu na javno i to nikoga ne brine, iako se međusobna konkurencija privatnih institucija pokazala dobrom i pružila rezultate prije svega po pitanju kakvoće studija i izlaza studenata.
Ako su već samo ovo činjenice, onda je manje-više jasno čemu smjera suprotstavljanje navedenom prijedlogu MZO-a, tzv. „alternativni prijedlog“ (npr. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu u svom očitovanju od 24. 03. 2017. 13:41 na mrežnoj stranici e-Savjetovanja).
To suprotstavljanje je prije svega reakcija na strah od konkurencije i brzopleta reakcija na nesposobnost nošenja s tržištem visokog obrazovanja zamaskiran pravnom terminologijom tumačenja odluke Ustavnog suda RH i nejasnim tumačenjem tzv. „binarnog sustava obrazovanja“. Ono je izraz volje za apsolutnom moći javnih institucija nad cjelokupnim visokim obrazovanjem, pri čemu je potpuno nevažno što bi se usvajanjem ovakve odluke degradirao obrazovni status više od 50.000 ljudi u RH i bez obzira što bi time HKO bio direktno suprotan ciljevima EKO.
Navedeno suprotstavljanje prijedlogu najbolje se pokazuje ako još malo dublje zavirimo u činjenice. Trenutno se radi uglavnom o području ekonomije jer su igrom slučaja, a vjerojatno i nizom izvrsnih zamisli nekolicine ljudi povezane znanost, obrazovanje, tržište visokog obrazovanja i tržište rada.
U području ekonomije postoji najveća konkurencija privatnih institucija prema javnima kao i međunarodno mjerena i priznata veća kakvoća učinaka. To je trenutno bojno polje. Branitelji javnog obrazovanja, tj. oni koji se suprotstavljaju prijedlogu MZO-a, zaista žele zadržati monopol na načelno slobodnom tržištu i apsolutnu moć u društvu koje je bjelodano demokratsko i protu-totalitarno.
Ipak, tržište javnog obrazovanja se širi. Nakon prvih privatnih visokih škola koje su velikom većinom bile usmjerene na ekonomiju i gospodarstvo pojavljuju se i drugi studiji, poput informatičkih, usko specijaliziranih unutar pojedinačnih znanosti i vještina, zatim matematičkih, pravnih, pa čak i umjetničkih.
Time se i polje sukoba proširuje. (Vis-à-vis situacije s tim proširenjem autor ovog teksta imao je sreću predavati na takvoj privatnoj visokoobrazovnoj instituciji u Latviji na kojoj se studira arhitektura i mediji i usporediti to s trenutnim stanjem u RH i ukratko govoreći situacija je podosta slična, iako tamo nikome ne pada na pamet srozavati status privatne konkurencije kako bi se zakonom onemogućio njezin napredak).
Ukratko, „ono što mora biti rečeno“ jest to da se ovdje radi o jednom dubokom prividu i iluziji o tome kako javno visoko obrazovanje ima svako pravo biti jedino, povlašteno, izdvojeno i jedini arbitar visokog obrazovanja u RH bez obzira što je to suprotno temeljnim europskim i hrvatskim demokratskim i slobodnotržišnim zasadama.
Ako se krene tim smjerom, moguće je da Hrvatsku čeka još jedan međunarodni skandal nakon kojeg, vjerojatno zbog međunarodnog akademskog i političkog pritiska više ništa neće biti isto.
P.S.
Autor tekst piše kao profesionalni zaposlenik u visokom obrazovanju u javnom i privatnom sustavu, s iskustvom rada i u osmoškolskom, srednjoškolskom i gimnazijskom obrazovanju i kao nastavnik i predavač na više europskih javnih i privatnih visokoobrazovnih institucija. Tekst ni na koji način ne odražava stavove institucija na kojima autor trenutno radi, nego osobne stavove autora kao stručnjaka s više od 20 godina iskustva rada u spomenutim institucijama.
