Piše: Stjepan Mihovil Blažević
Migrantima je zemlja domaćin u mnogo čemu bolja od one iz koje dolazi. U njoj nema sve ono što doma imaju – ni dobroga ni lošega – već nešto drugo, promjenu, izazov, novi početak.
Čini mi se zanimljivim da migrantima, koji sada u svakom koraku vidimo po Lijepoj Našoj – u kuhinji, kao konobari, kao dostavljače, kao bauštelci i šljakeri – svima njima je Hrvatska, što je našima Njemačka!
Njima je naša zemlja raj na Zemlji. Došli su raditi, razvijati se, graditi svoju budućnost. Mislim da bi mogli nešto naučiti od njih. Oni rade; uče. Oni ne prigovaraju, samo se bore za bolje. Njih svi gledaju, kako to da rade takav posao? Oni druge gledaju i pitaju se: kako to da nitko drugi ne radi što i mi?
Tko više mijenja našu Hrvatsku? Oni koji su tu ili stranci, oni koji dolaze? Hrvatski domoroci ili došljaci? Je li onda Hrvatskoj samo nedostajalo stranaca i migranata? Ako je tako, hvala Bogu, promjene dolaze. Premda smo i sami bili sposobni promijeniti se. Falio nam je poticaja, znanja, želje. Puno toga imaju oni koji dolaze izdaleka. Znaju ono što mi ne znamo, drugačije doživljavaju naše prilike te imaju svoje ciljeve. Zato su i došli. Došli su ostvariti svoje snove!
Pomalo mi je tužno ovo napisati, ali Hrvati idu van da bi ostvarili svoje snove.
Pretpostavljaju (oni će reći: znajući) da u Hrvatskoj to nije moguće. I nije. Ali to zbog njih. Zbog sviju nas. Doista se u Hrvatskoj gotovo sve može.
Ali valja imati žarku želju, viziju, i na njoj mukotrpno raditi. Raditi onoliko koliko naši ljudi vani rade.
Stoga, dobro nam došli došljaci, donesite nam najbolje što imate, ono što Hrvati često drugima daju, vlastiti rad i život.
Vaš san je ovdje moguć. Možda nas i potaknete da novim očima gledamo našu hrvatsku stvarnost.
Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku za Vas. Pardon, za sve nas.
