Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač
Najveće u Hrvatskoj, Sveučilište u Zagrebu, koje na svjetskim ljestvicama sveučilišta nije niti u prvih 500, tj. Senat na čelu s Rektorom D. B., odlučio je s 1 glasom protiv 5 suzdržanih i 54 za status Hrvatskih studija (HS) promijeniti iz sveučilišni centar u sveučilišni odjel, iako je postojalo obećanje kako će postati fakultet i to ni manje, ni više nego HS-u koji su nedavno, izvanjskim vrednovanjem, proglašeni najboljim društveno-humanističkim studijem u Hrvatskoj.
HS postoje od 1992. do 2017. i u tih 25 godina uspjeli su postati najbolji društveno-humanistički studij u RH.
S puno boljim preduvjetima, kako fizičkim, tako i nastavno-znanstvenim i s puno snažnijim nasljeđem u tom istom razdoblju to nisu uspjeli postati drugi, a napose Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Vis-à-vis nasljeđa, neki među zagrebačkim fakultetima s pravom se diče time da vuku svoju povijest još 1662. godine i da su, što je istina, temelj samog Sveučilišta u Zagrebu. Neka su još starija poput Sveučilišta u Zadru još 1396. godine. Na tim počecima stoji uz teologiju i filozofija. Ipak, među svim tim dugovječnim fakultetima, napose studijima filozofije, baš je onaj najmlađi izvanjski vrednovan kao najbolji.
Dakako da ne treba taj studij dizati u nebesa, jer svaki ima svojih poteškoća, ali negirati i ne uzimati u obzir činjenicu da je poredbeno najbolji i, ne zaboravimo da su drugi, kojima se ništa ne događa, poredbeno lošiji, poražavajuća je činjenica.
Kad se od 59 nazočnih učenih glava senata (ukupan broj = 70) čak 54 složi s odlukom, a protiv je samo jedna uz pet suzdržanih, to podiže obrve. Ta uniformnost glasova i konsenzus volje budi oprečne slutnje, jer posljedica je ili snažnih argumenata kojima se teško oduprijeti ili iracionalnih utjecaja koje je najbolje niti ne spominjati u svezi s takvim tijelom. Velika većina je odlučila je suprotno kakvoći. Pitanje je svakako što bi to moglo prevagnuti pred argumentom da su HS najbolji društveno-humanistički studij u RH, a što bi opravdalo srozavanje statusa?
Možda je razlog mladost. Sličnost postoji s pravilom otpuštanja u kompanijama, a ono glasi „tko je zadnji došao prvi odlazi“.
No, ako suprotstavimo mladost HS-a s kakvoćom, čini se da je kakvoća snažniji argument, jer je kvaliteta sveučilišta viša vrijednost od trajnosti. Možda je razlog veličina, tj. sićušnost.
HS su mali studij, a sličnost ovdje postoji s pravilom „ako moraš ukidati, ukini najmanje, jer je šteta najmanja“. Ako za primjer uzmemo studij filozofije, veliko je pitanje tko je tu najmanji, ali načelno je pitanje proizvodi li se najmanja šteta ako se ukida najmanji studij koji je ujedno i najbolji?
Naime, bez tog studija prosječna kakvoća studija filozofije značajno se srozava, a okrutnom nužnošću i kakvoća cijelog sveučilišta. Izvan ovog okvira teško je vidjeti koji bi razlog mogao postojati za odluku. Najstrašnija je mogućnost da se ne radi o supstancijalnim, nego o proceduralnim razlozima koji izuzimaju kakvoću kao argument, ali to je neshvatljivo.
Nasuprot tome, postoje činjenice, npr. činjenica da je funkcija dekana i člana senata u RH bitno interesna i politička i da je nerijetko izraz političke volje, a ne kakvoće, potjere za akademskom izvrsnošću i prinosa općem dobru.
Hvala Bogu da danas u RH imamo i privatne fakultete i sveučilišta koja pokazuju kako su te funkcije, kao i drugdje u EU i svijetu, prije svega menadžerske i usmjerene na kakvoću, izvrsnost i utjecaj na društvo, pa tim slijedom možemo usporediti dva načina rada na istoj funkciji. No možda nema nikakve poteškoće, jer Sveučilište u Zagrebu djeluje potpuno sukladno svojem statusu, tj. poziciji na ljestvici 500 najboljih sveučilišta na svijetu na kojoj ga nema. Ipak, ne treba smetnuti s uma da su ove teme važne su samo pod vidikom kakvoće studija koja nije uzeta u obzir, pod vidikom studenata koji nisu uzeti u obzir i pod vidikom budućnosti koja je zanijekana potezom pera.
Možemo to kazati i filozofski, jer se čini primjerenim. Sveučilište u Zagrebu ne samo da se nije popelo Wittgensteinovim ljestvama, pa ih zatim odbacilo, kako bi ispravno vidjelo svijet (TLP 6.54), možda se spušta ljestvama, možda niti ne zna gdje su ljestve, a možda je izgubilo svezu sa stvarnošću; s onom sebi (ne)usporedivih 500 najboljih na svijetu zasigurno jest, a ne „vidjeti sveze“ (FI 122) znači elementarno ne razumjeti meritum stvari.
Ono što može brinuti je još jedna sličnost. Jesu li tih 6 ljudi poludjeli? Ili su oni jedini zdravog razuma? Čemu su se suprotstavili? Nečemu nerazumnom i totalitarnom kao filozofiji svijeta? I zašto? Postoji sličnost tog jednog glasa protiv i pet suzdržanih s Augustom Landmesserom. On se suprotstavio nerazumnosti i totalitarizmu zbog ljubavi, a slično bi trebali učiniti i znanstvenici, a napose filozofi kao „amateri“, barem ukoliko po definiciji „vole Sofiju“.
Landmesser, naime, na poznatoj fotografiji s nacističkog skupa 1936. godine jedini drži prekrižene ruke, dok svi ostali pozdravljaju velikog vođu nacističkim pozdravom. Ilustrativno je da je navedeni, nakon 3 godine u koncentracijskom logoru kao prisilno unovačen u njemačku vojsku stradao 1944. na području Hrvatske.
