Piše: Snježana Nemec
Zrelost je doba kad se napokon sretneš sam sa sobom. Postaješ ono što uistinu jesi, i onaj tko te stvarno želi upoznati to će i učiniti. Tolerancija kao i one Pekićeve diskretne čari kompromisa svedene su ti na minimum. Jednostavno, više ne trebaš onoga koji tebe ne treba.
Sve one riječi o tvojoj jednostavnosti s kojom je teško, ili tvojom težinom s kojom je jednostavno, što god to značilo prestaju ti biti važne. Sva ona potreba da se, dok olako izgovaraju – jaka si ti, nasloniš na nečiju ruku, ili barem glavu nekog nižeg od tebe prestaje biti potreba.
Ljudska težnja jednostavnosti (da ne kažem gluposti) i funkcioniranja na binarnom principu crno-bijelo, dobro-zlo koja ti se nekada činila neprihvatljivom danas postaje itekako prihvatljiva.
One govorničke pat – pozicije, prepucavanja i beskrajne rasprave o nepostojećem spornom pitanju koje ionako ne mjenja ništa svedeš na najmanju moguću mjeru. I onaj famozni mikrosociološki fenomen ima slike, nema tona postaje ti posve u redu.
Sve one „dobročinitelje“ i one priče “da sam ja na tvom mjestu” polako gurneš od sebe. Ove potonje su toliko loše, jer realno nisi na ničijem mjestu osim na svom.
Ljude jednostavno smjestiš gdje im je mjesto.
Šonji kažeš da je šonjo, manipulatoru da je manipulator, šleparošu da je uz glavonje i ugursuze dokrajčio i države i društvene sustave. Egoistima, samozaljubljenicima, dostatnima sebi samima da su upravo takvi kakvi jesu.
Onome što ti preko telefona nudi dijamantni pogreb i bezvremensku vezu s voljenima kažeš što ga ide. I onima što izvlače amajlije plemena izgubljenih zavičaja i viču – Deder ti plati, kažeš- Deder me se okani. Antipatičnom stvorenju da je nimalo simpatičan. Ne moraš nužno ni reći. Dovoljno je, maknuti se.
Postaješ ono što si davno trebao biti, iako nisi mogao. Prestaje ti napokon smetati što drugačije vidiš, jer drugačije si budan od ostalih.
Ljudski odnosi su ionako klopka i grozan poredak u kojem svatko mora pronaći svoje mjesto ako želi opstati. „Ja“ na štetu drugoga. Život i sloboda na račun drugoga. Društveni strukturalizam koji sve više guši dok nas u potpunosti ne uguši.
Zrelost i još pokoji element to razumiju. Kao što razumiju da polako ulaziš u vrijeme s rukama u džepovima, bez žurbe, sve manje opterećen, puštajući druge da sazrijevaju i jadikaju zbog surovosti vremena u kojem živimo, kao i nad ovom godinom.
A mene ako pitaju kakva je bila, reći ću – Bilo je i sjajnih stvari poput porasta morskih krava i rabinske rezolucije o pravima transrodnih osoba.
I nacionalno stanje svijesti kroz jezik „oš-neš Bangladeš’ ili kad je ‘to be or not to be’ prepjevano kao ‘trt-mrt, život ili smrt’, bilo je sjajno.
