Zagađenje plastikom toliko je rašireno da možda probavljamo i do pet grama plastike na tjedan. Najveći izvori su pitka voda i školjkaši, a sedam od deset riba u Jadranu u sebi ima plastiku.
Problem s plastikom je taj što se ona ne može razgraditi kao papir. Ona ne nestaje, već se gomila, objašnjava nam Slaven Dobrović, bivši ministar zaštite okoliša i energetike, piše 24sata.
Dodaje da se plastika s vremenom samo usitni na manje čestice koje nisu razgradive te ju ribe pojedu misleći da je plankton. Iako ona završi u utrobi koju vadimo, a ne u tkivu, stručnjaci upozoravaju da u fragmentima, odnosno kroz najsitnije čestice, može dospjeti i u tkivo.
“U svjetskim morima količina plastičnog otpada broji se u milijardama tona, a i u Jadran dospijeva puno komunalnog otpada, naročito iz zemalja s najnižim komunalnim standardom poput Albanije. A iako je kod nas sustav prikupljanja velik, i mi znamo biti nemarni”, kaže Dobrović. Dodaje da je spas u recikliranju, odnosno ponovnoj upotrebi plastičnih predmeta.
Sadašnja razina mikroplastike u pitkoj vodi predstavlja maleni rizik za zdravlje, priopćila je nedavno Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), no naglasila je i da je broj pouzdanih studija malen te da su potrebna dodatna istraživanja.
Znanstvenici upozoravaju na opasnost u budućnosti – nastavi li se odbacivanje plastike u okoliš sadašnjim ritmom, to neće biti bez posljedica za ljudsko zdravlje. Naime, sa svih smo strana okruženi mikroplastikom iz raznih izvora, od kojih je pitka voda samo jedan.
Zagađenje plastikom toliko je rašireno da možda probavljamo pet grama na tjedan, što je ekvivalent gutanju kreditne kartice, pokazala je studija koju je naručio WWF (Svjetski fond za prirodu). Najviše je unosimo kroz pitku vodu i školjkaše, a mikroplastiku mogu progutati i ostale morske životinje kojima se hranimo, piše 24sata.
Iako se još ne zna točno kakve su posljedice, plastika često sadrži dodatke kao što su stabilizatori i spojevi otporni na plamen te potencijalno toksične kemijske spojeve koji mogu štetiti zdravlju.
Mikroplastiku mogu progutati i ostale morske životinje te ona tako ulazi u prehrambeni lanac i dospijeva u hranu ljudi. Iako se još ne zna točno kakve su posljedice za zdravlje, plastika često sadrži dodatke kao što su stabilizatori i spojevi otporni na plamen te potencijalno toksične kemijske spojeve koji mogu štetiti zdravlju.
Primarna mikroplastika namjerno se dodaje u proizvode i tako ispušta u okoliš 15-31% mikroplastike u morima.
Glavni izvori: trošenje sintetičke odjeće (35 posto primarne mikroplastike), potrošnja automobilskih guma (28 posto) te proizvodi za njegu lica i tijela (mikrokuglice se upotrebljavaju u proizvodima za piling, 2 posto).
Sekundarna mikroplastika nastaje raspadanjem, odnosno razgradnjom većih komada plastike, kao što su vrećice, boce i ribarske mreže.
Činjenice o mikroplastici:
Mikroplastiku čine mali dijelovi plastičnog materijala, obično manji od 5 milimetra.
331 milijun barela nafte i tekućeg prirodnog plina iskorišteno je za izradu plastičnih proizvoda u Americi.
Mikroplastika sadrži toksične spojeve: ftalate, usporivače gorenja, bisfenole A.
U morima se nalazi 51 trilijun čestica mikroplastike, 500 puta više nego što je zvijezda u našoj galaksiji.
170 kemikalija koristi se za proizvodnju plastike.
54% morskih sisavaca zaplete se u nju ili je proguta.
92% morskih ptica proguta plastike u količini jednakoj pet posto njihove težine.
69-81 posto mikroplastike u morima.
Godišnje se u Europi baci oko 25 milijuna tona plastike te veći dio toga završi i u moru.
Sedam od deset riba u Jadranu u sebi ima plastiku
