Imao je samo 16 godina kada je odlučio stati u obranu svojega mjesta. Bez odgovarajućeg oružja, uz nadiranje tenkova i oklopnih transportera, Mate Ražov nije želio ostati po strani. S nekolicinom suboraca proveo je tri dana i tri noći skrivajući se iza Ambara, preživljavajući uz pomoć starijih mještana. Danas, 35 godina nakon stradanja Škabrnje, njegovo svjedočanstvo podsjeća na hrabrost najmlađih branitelja.
Na 35. obljetnicu stradanja Škabrnje hrvatski branitelj Mate Ražov prisjetio se ratne 1991. godine, kada je kao šesnaestogodišnjak odlučio sudjelovati u obrani svojega mjesta.
U razgovoru s novinarom HRT-a Edijem Škovrljem ispričao je kako ga je srce vuklo na prvu crtu, iako zbog maloljetnosti u početku nije mogao obavljati ni ulogu kurira.
“Mene je srce vuklo, međutim, kako sam bio maloljetan, nisam mogao biti neki kurir. Ja sam bio na početku Škabrnje, znači iza Ambara još, naprijed, međutim nemaš se s čim braniti. Ali 1991. godine sam se vratio u Škabrnju, s puškom, i onda sam branio Škabrnju“, prisjetio se Ražov.
Oružje koje je imao bilo je daleko od onoga što je bilo potrebno za zaustavljanje neprijateljskih oklopnih snaga.
“Bila mi je puška na jedan metak, malokalibarka. Znači, svaki metak koji ispališ moraš ponovno staviti. I ne možeš ti tu ništa, idu silni tenkovi, transporteri, kamioni iz pravca Gornjeg Zemunika“, ispričao je.
S nekolicinom suboraca ostao je na tom području tri dana i tri noći. Preživljavali su u tada zaraslom i šumovitom prostoru iza Ambara, uz pomoć starijih mještana koji su ostali u selu.
“Tu smo mi preživjeli zahvaljujući nekim starim ljudima što su ostali, oni su nam kuhali krumpire stare. Stare krumpire smo jeli i pokrivali smo se najlonom od umjetnog gnojiva“, prisjetio se.
Ražov je nakon obrane Škabrnje nastavio sudjelovati u obrani i oslobađanju hrvatskog teritorija, uključujući operacije Maslenica i Oluja.
Crtež djevojčice iz Škabrnje koji je 35 godina čuvao liječnik
Na stradanje najmlađih podsjetio je i dr. Damir Letinić, koji je punih 35 godina čuvao crtež djevojčice iz Škabrnje. Nakon otvaranja memorijalnog centra odlučio ga je predati Općini Škabrnja kako bi ostao trajno sačuvan kao svjedočanstvo ratnih trauma djece.
Letinić se prisjetio djece koja su nakon ratnih stradanja bila smještena na dječjem odjelu, gdje im je pružana medicinska i psihološka pomoć.
Među njima je bila i djevojčica čiji je crtež sačuvao.
“Tamo je bilo desetak djece, među njima i ova djevojčica. To su bila sva nesretna djeca, puna tuge, puna žalosti, puna plača, puna straha. Neki su jednostavno šutjeli, kao da ne žive na ovom svijetu“, ispričao je za HRT.
Zajedno s profesoricom Patricijom Padelin pokušavao je djeci barem nakratko vratiti osjećaj sigurnosti. Davali su im igračke, organizirali različite aktivnosti i poticali ih na crtanje i modeliranje.
Tako je nastao crtež koji je liječnik sačuvao više od tri desetljeća.
Uspoređujući ga s poznatom slikom Krik Edvarda Muncha, Letinić je istaknuo kako crtež škabrnjske djevojčice ne prikazuje samo opći osjećaj straha, nego konkretno iskustvo ratnog užasa kojem je dijete svjedočilo.
“Ali ovaj krik naše djevojčice je točno određen za ono što je ona vidjela. Ona je vidjela. To se vidi i na crtežu“, naglasio je.
Škabrnja, mjesto nezapamćenog stradanja
Napad na Škabrnju počeo je 18. studenoga 1991. godine, rano ujutro, iz dva smjera. Jedna kolona tenkova, oklopnih transportera i kamiona s pješaštvom, uz potporu zrakoplova, stigla je preko Zemunika Gornjeg, dok je druga nadirala iz smjera Biljana Donjih.
Najteži napadi odvijali su se na zapadnom ulazu u mjesto, kod zaseoka Ambar i Ražovljeve glavice. U napadu su sudjelovale snage JNA, srpske paravojne postrojbe SAO Krajine i dobrovoljačke skupine iz Srbije i Bosne i Hercegovine.
Do središta Škabrnje i crkve Velike Gospe neprijateljske snage stigle su predvečer, koristeći zarobljene branitelje i civile kao živi štit.
Stanovnici koji su se skrivali u podrumima i drugim skloništima nasilno su izvođeni, a među žrtvama su bili žene, djeca i starije osobe. Stotinjak civila, uglavnom žena i djece, zarobljeno je i odvedeno u Benkovac.
Škabrnju je branilo 246 hrvatskih branitelja, pripadnika Samostalnog bataljuna Škabrnje, no zbog višestruke nadmoći neprijateljskih snaga mjesto nije bilo moguće obraniti.
Nakon okupacije Škabrnja je spaljena i razorena, crkva je srušena do temelja, a područje minirano. Muškarci su odvođeni u kninske logore, dok su civili koji su preživjeli kasnije predani hrvatskoj strani u Pristegu.
Na sam dan napada ubijena su i masakrirana 43 civila i 15 hrvatskih branitelja. U mjesecima koji su uslijedili ubijeno je još najmanje deset civila, dok su neki stanovnici preminuli zbog smrzavanja, nedostatka osnovnih životnih uvjeta i zdravstvene skrbi.
Ukupno je tijekom Domovinskog rata Škabrnja izgubila 56 civila i 25 branitelja. Nakon rata još je šestero mještana stradalo od zaostalih minsko-eksplozivnih sredstava.
Prema navedenim podacima, do oslobođenja u Vojno-redarstvenoj operaciji Oluja 1995. godine u Škabrnji je ubijeno 86 osoba.
Za zločine osuđeno 18 osoba, kazne odslužile samo dvije
Više od tri desetljeća nakon zločina, pitanje kažnjavanja odgovornih i dalje je jedno od najbolnijih za stanovnike Škabrnje i obitelji žrtava.
Prema podacima navedenima u izvješću, za ratne zločine u Škabrnji osuđeno je 18 osoba, no većina nije odslužila kazne jer im je suđeno u odsutnosti.
Među osuđenima je bio Jovan Badžoka, jedini kojem se sudilo u prisutnosti, a osuđen je na deset godina zatvora.
Zbog sudjelovanja u napadu i ubijanju stanovništva u Škabrnji osuđena je i Zorana Banić, nekadašnja medicinska sestra. Nakon odsluženja kazne zatvor je napustila krajem 2007. godine.
Za zločine u Škabrnji nije odgovarao ni Ratko Mladić, koji je pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju osuđen na doživotni zatvor za genocid i ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.
Trideset pet godina nakon tragedije, Škabrnja i dalje čuva sjećanje na svoje žrtve, branitelje i civile, ali i na generacije koje su odrastale u ratu.







