Ugledni psihijatar dr. Herman Vukušić otvorio je pitanje nadzora nad radom hrvatskih sigurnosno-obavještajnih službi, podsjećajući na slučaj Sandre Benčić iz 2014. godine, kada je dobila odštetu zbog sigurnosnog nadzora. Pritom je iznio niz političkih optužbi i propitivao ulogu pojedinaca i institucija koje su sudjelovale u tadašnjem slučaju.
U objavi na društvenim mrežama pod naslovom “Malo o našim službama: Tko tu koga uistinu kontrolira?”, dr. Herman Vukušić osvrnuo se na okolnosti sigurnosne provjere Sandre Benčić, današnje saborske zastupnice i političarke Možemo.
Vukušić podsjeća da je Benčić 2014. godine dobila sudsku odštetu zbog nadzora tajnih službi, a pritom iznosi tvrdnju da je njezinu sigurnosnu provjeru, povezanu s ulaskom u Vladin Savjet za razvoj civilnog društva, još ranije zatražila tadašnja čelnica Vladina Ureda za udruge Jadranka Cigelj.
“Jadranka Ciglej, inače zatočenica logora Omarska i dugogodišnji priznati borac za prava i skrb u ratu silovanih žena je smijenjena i bačena u zaborav (bravo za onu drugu Jadranku!), a Benčičkin “aktivistički” uspon u politici temeljen na parama nevladinog sektora danas je razvidan iz satelita”, kaže dr. Vukušić.
Posebno se osvrnuo na ulogu aktivistice Sanje Sarnavke, za koju tvrdi da je pridonijela razotkrivanju informacije o provjeri. Vukušić pritom iznosi i ozbiljne kritike njezina ranijeg javnog djelovanja te njezine povezanosti s pojedinim politički i društveno osjetljivim slučajevima.
Pitanje financiranja nevladinih organizacija
U nastavku objave Vukušić problematizira politički uspon Sandre Benčić i njezino djelovanje u nevladinom sektoru. Smatra da bi sigurnosno-obavještajne službe trebale istražiti način financiranja nevladinih platformi koje su, prema njegovu mišljenju, pridonijele političkom usponu pojedinih današnjih političara.
Pritom iznosi ocjenu da se dio djelovanja civilnog društva pretvorio u političku i ideološku propagandu, što je dodatno zaoštrilo njegovu kritiku pojedinih aktera na hrvatskoj političkoj sceni.
Posebno prozvao Vijeće za građanski nadzor
U završnom dijelu objave Vukušić pozornost usmjerava na Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija, tijelo koje nadzire zakonitost rada sigurnosnih službi.
Upravo to tijelo smatra važnim za rasvjetljavanje okolnosti slučaja Sandre Benčić, a završetak objave obilježio je aluzijom na osobu koju je i ranije javno kritizirao zbog njezinih političkih i društvenih stavova.
Vukušićeva objava je dodatno otvorila pitanje odnosa politike, nevladinog sektora i sigurnosno-obavještajnog sustava te neovisnosti institucija zaduženih za nadzor tajnih službi.
“Gledajući iz perspektive od dva prošla desetljeća, SOA bi imala što za pitati kako su se financirale nevladine platforme koje su Benčićku i slične danas lansirale u visoku politiku, kao i njihove osobne motive za “brigu o civilnom društvu” koja se pretvorila u neomarksističku propagandu sa saborske govornice.
A pogodite dragi moji koje tijelo je bilo presudno za ovakav ishod?
Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obaviještajnih agencija, isto ono u kojem danas sjedi Prijatelj srpskih studenata”, objasnio je dr. Vukušić.
To se pitanje otvorilo zapravo zbog slučaja Aleksandra Maršavelskog.
Dr. Herman Vukušić izazvao je jučer pozornost javnosti oštrom objavom u kojoj je problematizirao sudjelovanje Aleksandra Maršavelskog, osobe na važnoj hrvatskoj javnoj funkciji u aktivnostima potpore studentskoj listi u Srbiji.
Svoju objavu naslovio je “Prijatelj studenata, neprijatelj Hrvatske“, a u njoj je posebno upozorio na, kako smatra, ozbiljnu političku i sigurnosnu proturječnost.
Ranije su Maršavelskog kritizirali i drugi na društvenim mrežama. Novinar i izdavač Zvonimir Despot upozorio na Operaciju “Prijatelj studenata“ ili kako je saborski nadzornik obavještajaca ispao koristan idiot srbijanske BIA-e.
“Dok su Aleksandar Vučić i njegovi režimski mediji već godinama halucinirali o svemoćnoj hrvatskoj SOA-i koja iz sjene upravlja prosvjedima u Srbiji i ruši tamošnji ustavni poredak, stvarnost ih je demantirala na najsmješniji, ali za Hrvatsku najsramotniji mogući način. Dobili smo priču o paradiplomatskom amaterizmu iz kućne radinosti koja bi bila zabavna da u njoj glavnu ulogu ne igra čovjek koji je u Hrvatskom saboru imenovan da nadzire rad naših tajnih službi”, drži Despot.
“Aleksandar Maršavelski, izvanredni profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu, sam se u beogradskim medijima pohvalio kako je pod pseudonimom „Prijatelj studenata“ pisao političke strategije, krojio oporbene liste i obilazio blokirane fakultete po Beogradu. Čovjek je očito umislio da je Lawrence od Arabije balkanskog aktivizma, no ogoljen od svojih akademskih titula, ostavlja dojam diletanta koji bi bez obiteljskog zaleđa i političkog guranja vjerojatno pisao rješenja za komunalni otpad u Dugom Selu.
Međutim, vrhunac ovog tragikomičnog spektakla nastaje kada Maršavelski odlučuje javno kapitalizirati svoje „revolucionarne zasluge“. U trenutku potpunog gubitka dodira s realnošću, on objavljuje javno pismo u beogradskom listu Danas, ponosno navodeći imena uglednih beogradskih profesora kao svojih domaćina i suradnika u toj navodnoj tajnoj operaciji. Odgovor s druge strane Dunava stigao je brzinom munje i pretvorio se u javni šamar. Prozvani srpski profesori i akademska zajednica odmah su ga javno demantirali, doslovno operući ruke od njega i njegovih bolesnih ambicija. Ljudi su ga naprosto poklopili, poručivši mu da prestane izmišljati i graditi vlastiti obavještajni mit preko njihovih leđa, dok se oni u Beogradu suočavaju s posljedicama stvarne, a ne salonske političke borbe.
Problem iz lokalnog akademskog trača postaje prvorazredni sigurnosni skandal u srpnju 2026. godine. Upravo tada, Hrvatski sabor imenuje Maršavelskog u Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Dakle, čovjek koji dobiva pristup najosjetljivijim podacima hrvatskog obavještajnog aparata istovremeno u Beogradu fura ilegalu, glumi vođu obojene revolucije i piše pisma od kojih se ograđuju čak i oni kojima je navodno pomagao. Tu dolazimo do ključnog obavještajnog apsurda koji graniči s ludilom. Vučićevi mediji vrište o hrvatskim špijunima, dok srbijanska BIA zapravo mirno sjedi, pije kavu i prati svaki korak „Prijatelja studenata“. Za službu koja pod strogim nadzorom drži svaki akademski i oporbeni džep u Beogradu, lociranje profesora iz Zagreba koji se igra skrivača bio je posao za pripravnike. BIA ga je pustila da rovari jer im je trebao točno takav profil – idealno strašilo kojim će domaćoj javnosti dokazati da „ustaške snage“ i strani agenti stvarno ruše srpsku državu. Maršavelski im se sam servirao na pladnju i odradio posao korisnog idiota za srbijanski režim.
S druge strane, gdje je u toj priči bila naša SOA? Ako je hrvatska služba znala što njezin budući nadzornik radi po beogradskim kuloarima i to prešutjela, onda je suučesnik u neviđenoj kompromitaciji države. Ako stvarno nije znala – a sudeći po svemu, zateklo ih je kao i ostatak javnosti – onda je to zastrašujući dokaz da su naše sigurnosne provjere za ključne državne funkcije obična farsa. Kako je moguće da kandidat prođe rešeto sigurnosnih agencija, a da nitko ne uoči da čovjek u slobodno vrijeme vodi privatne paraobavještajne operacije u susjedstvu?
Ovaj skandal pokazao je svu bijedu domaće političke kadrovske križaljke gdje se u osjetljiva tijela guraju podobni i umreženi, umjesto stabilnih i stručnih. Maršavelski je htio ući u povijest kao mozak srpske revolucije, a ušao je kao ustavnopravni diletant koji je osramotio institucije vlastite države. Dok se on igrao tajnog agenta, BIA je skupljala bodove, Vučić je dobio dokaz za svoje teorije zavjere, srpski profesori su ga javno ismijali, a Hrvatska je ispala sigurnosno neozbiljna država čije nadzorne odbore vode ljudi s viškom ambicije i manjkom elementarne samokritike.”, objasnio je Despot
Dr. Vukušić oštro prozvao hrvatsku vlast i tajne službe: Prijatelj studenata. Neprijatelj Hrvatske
