U homiliji u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Sisku biskup Vlado Košić istaknuo je važnost Božjega milosrđa, kršćanske nade i svetosti koja se očituje u ljubavi prema bližnjima, zauzimanju za pravdu i izgradnji mira.
Na svetkovinu Svih svetih, u nedjelju 1. studenoga 2026., sisački biskup Vlado Košić predvodio je euharistijsko slavlje u crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije u Sisku te uputio vjernicima homiliju u kojoj je pozvao na promišljanje o svetosti, Božjem milosrđu i putu koji vodi u nebesko Kraljevstvo.
Govoreći o svetkovini Svih svetih, biskup je podsjetio kako Crkva toga dana slavi sve proslavljene članove nebeske Crkve – one koji su službeno proglašeni svetima i blaženima, ali i mnoge nepoznate ljude čija je svetost poznata Bogu. Istaknuo je kako je i svakom vjerniku upućen poziv da postane dionikom zajedništva svetih.
Osvrćući se na prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja, koje donosi viđenje velikoga mnoštva spašenih iz svih naroda, plemena, pukova i jezika, biskup Košić naglasio je kako je ta slika izvor nade i utjehe. Posebno je istaknuo da se čovjek može pouzdati u Božje milosrđe koje nadilazi ljudske slabosti i grijehe.
U tom je kontekstu spomenuo poznatu pjesmu „Hoću li ja u raj?“ Ivona Ćuka, koju je volio p. Bonaventura Duda, a koja na jednostavan i dirljiv način izražava čovjekovu čežnju za nebom, ali i svijest o vlastitoj nedostojnosti. Posebno je izdvojio misao da je Božje srce veće od svih ljudskih ograničenja i da Gospodin gleda na čovjekovo srce.
Tumačeći sliku mnoštva odjevenoga u bijele haljine, iz Knjige Otkrivenja, biskup je podsjetio na Kristovu žrtvu i njegovu krv kojom je čovječanstvo otkupljeno od grijeha. Naglasio je kako svetost nije prvenstveno ljudska zasluga, nego dar Božje ljubavi.
“Tako zapravo danas slavimo ne velike muževe i žene, ne njihove zasluge i vrline, nego samog Boga i njegovu veliku ljubav“, poručio je biskup Košić.
Osvrćući se na drugo čitanje iz Prve Ivanove poslanice, istaknuo je kršćansku nadu da ćemo, kada se Gospodin očituje, biti njemu slični jer ćemo ga gledati licem u lice. Upravo je zajedništvo s Bogom najdublja čežnja svakoga čovjeka, a put prema tom zajedništvu vodi kroz nasljedovanje Božje ljubavi i činjenje dobra.
Biskup je pritom posebno upozorio na važnost društvene osjetljivosti i odgovornosti za druge. Svetost koja je danas potrebna, istaknuo je, očituje se u osjetljivosti za patnje i potrebe bližnjih, zauzimanju za pravednost, poštenju, altruizmu i odbacivanju društvene prijetvornosti i egoizma.
Govoreći o Isusovu Govoru na gori i osam blaženstava, biskup Košić protumačio je kako Isus blaženima proglašava one koji ne žive za vlastitu korist, nego su spremni služiti drugima. Blaženi su žalosni zbog ratova, mržnje, nepravde i nasilja, krotki koji prema drugima i drukčijima iskazuju poštovanje te oni koji gladuju i žeđaju za pravednošću.
Posebno je istaknuo važnost milosrđa, čistoće srca i mirotvorstva, upozorivši kako se današnji svijet često suočava s bahatošću, neiskrenošću i nastojanjem da se sukobi rješavaju silom, umjesto razgovorom, dobrotom i međusobnim uvažavanjem.
Kao jednu od najvažnijih poruka blaženstava izdvojio je Isusove riječi: “Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“ Pojasnio je kako ta plaća nije materijalna, nego se sastoji u ljubavi nebeskoga Oca i zajedništvu svih svetih. Među onima koji nas čekaju u nebeskom Kraljevstvu jesu i naši preminuli članovi obitelji, hrvatski branitelji koji su položili živote za domovinu te ljudi koji su svojim znanjem, istraživanjima i djelovanjem pridonosili otkrivanju istine i dobru čovječanstva.
Osvrnuo se i na Isusove riječi o progonstvu zbog pravednosti, podsjetivši kako nasljedovanje Krista ne znači život bez poteškoća i protivljenja. Naprotiv, oni koji se zauzimaju za istinu i dobro mogu biti izloženi pogrdama, lažima i nepravdi. Pritom je podsjetio na Isusove riječi: “Mene su progonili, i vas će progoniti“, istaknuvši kako vjernik i u takvim okolnostima treba ostati vjeran evanđeoskim vrijednostima.
Na kraju homilije biskup Košić pozvao je vjernike da svoj život i svakodnevne kušnje povjere Duhu Svetomu te da, poput blaženoga Alojzija Stepinca, mole za darove Duha Svetoga koji pomažu u rastu u vjeri i svetosti.
Zaključio je molitvom bl. Alojzija Stepinca Duhu Svetomu, zazivajući darove mudrosti, razuma, savjeta, jakosti, znanja, pobožnosti i straha Božjega, kako bi kršćani mogli prepoznavati Božju volju, odolijevati napastima, iskazivati poštovanje Bogu i Crkvi te pomagati ljudima u nevolji.
Svetkovina Svih svetih tako je u središte stavila poziv na svetost koja se ne očituje samo u osobnoj pobožnosti, nego i u konkretnom životu: u ljubavi, milosrđu, zauzimanju za pravdu, poštovanju svakoga čovjeka i izgradnji mira.
Vlado Košić, biskup sisački
Homilja na svetkovinu Svih svetih
Sisak, crkva Pohoda BDM, 1. studenog 2026.
Čitanja: Otk 7,2-4.9-14; Ps 24,1-6; 1Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a
Draga braćo i sestre,
Danas je svetkovina Svih svetih kojom slavimo sve proslavljene članove Crkve, i one koji su službeno proglašeni svetima i blaženima, i one koji to nisu a poznati su Bogu i uživaju nagradu nebeskog Kraljevstva.
I mi se nadamo prispjeti u zajedništvo svetih tj. Božje kraljevstvo. Da bismo to postigli, Gospodin nam u Evanđelju daje upute, Njegove su riječi Riječi života vječnoga.
Prvo čitanje iz Knjige Otkrivenja (Otk 7,2-4.9-14) donosi nam viziju nebeskog zajedništva u kojem je „veliko mnoštvo što ga nitko ne može izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka i jezika.“ Utješna je spoznaja da je broj spašenih velik jer je „veliko mnoštvo onih koji stoje pred Prijestoljem i Jaganjcem, odjeveni u bijele haljine“. Kako pjeva ona poznata pjesma Ivona Ćuka koju je volio p. Bonaventura Duda: Hoću li ja u raj? Ona odgovara na to pitanje: Želim, al’ sve se bojim. Jer tamo će biti slava i sjaj, A ja na niskom stojim! Već ako imaš gdjekoji kutić, I to je mnogo za me. Stisnut ću tamo se, suh k’o prutić,
Usko je moje rame…
Lijep je stih u kojem grešnik moli Gospodina da ga ne zaboravi: Nikomu neću praviti sjene. Bez buke bi to bilo. Gospode, ne zaboravi mene, Ako to ti je milo. I na kraju molitva završava: Pa kada uđu, kojim je dato, I mjesta biti neće: Nebo je malo, al’ ništa zato… Srce je Tvoje veće…
Zaista, pouzdajemo se u veliko Božje milosrđe. Ono je veće od naših slabosti i grijeha, a on i ne gleda na naše nedostatnosti nego na naše srce – a njegovo je uvijek veće i puno smilovanja.
Kada sveti Ivan vidjelac pita anđela tko su ovi u bijelim haljinama, anđeo mu odgovara: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.«
Tu Pismo aludira na mučenike, one koji su svoje haljine oprali u Krvi Krista Jaganjca. I na drugim mjestima Gospodin u Pismu svjedoči da je Isus prolio za nas svoju krv, da nas spasi od grijeha: Njegova krv „očisti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu“ (Heb 9,14)… Budući da nas je krv Krista otkupila, sada smo nova stvorenja u Kristu (2. Kor 5,17), i Njegovom krvlju smo oslobođeni od grijeha kako kaže već na početku Isusova djelovanja za njega Ivan Krstitelj: „Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh svijeta.“
Još bismo mogli razmišljati o tome kako nas Kristova Krv čisti od svih naših lutanja, naših nečistoća i naših zabluda. On je dao sebe za nas, platio je cijenu našeg otkupljenja jer je velik naš dug koji mi kao čovječanstvo prema Bogu počinismo i činimo, a on nam taj dug oduzima i sam ga svojom krvlju plaća: „Otkupljeni ste ne nečim propadljivim – kaže sv. Petar… – srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane“ (1 Pt 1,19).
Tako zapravo danas slavimo ne velike muževe i žene, ne njihove zasluge i vrline, nego samog Boga i njegovu veliku ljubav…
U Prvoj poslanici sv. Ivana apostola (1Iv 3,1-3) Gospodin nam govori o nadi koju ima onaj koji vjeruje da smo djeca Božja. K tome, kaže sv. Ivan „znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.“
Vidjeti Gospodina kakav on jest, gledati ga licem u lice – to je čežnja svakog vjernika, dapače svakog čovjeka i kada on to ne zna izreći ali to je najdublja želja svake duše: biti s Bogom.
Da bismo ostvarili tu težnju i da bismo bili s Bogom, potrebno je biti njemu sličan, činiti dobro, biti ljubav kao što je on.
Danas bismo mogli vapiti Gospodinu da od svih nas ljudi, a posebno kršćana, učini ljude osjetljive na patnje i potrebe drugih. To je svetost koja je danas potrebna, svetost društvenih odnosa, socijalna osjetljivost, borba za pravednost i odbacivanje svake društvene prijetvornosti, poštenje i altruizam a ne egoizam koji je danas na djelu na svim razinama.
Tako bismo mogli čitati Isusov govor na Gori, osam blaženstava: Gospodin proglašava one svetima i blaženima koji su u odnosu na bližnje siromašni, odnosno koji ništa nemaju za sebe nego sve za druge; oni koji su tužni i žalosni – jer na svijetu ne vlada mir među ljudima i narodima, jer se vode ratovi, jer caruje mržnja i otimačina jednog naroda nad drugim, jer vlada laž i nepoštivanje istine…
Gospodin proglašava krotke blaženima i oni će baštiniti zemlju. Tko su to krotki? Ne oni koji posižu za silom i nasiljem nad drugima, nego oni koji gaje blagost i znaju prema drugima i drukčijima gajiti poštovanje; „gladni i žedni pravednosti“ jesu oni koji se bore za istinu i pravednost…
Milosrdni, čisti srcem i mirotvorci – najviše su ljudske vrline koje bi svaki čovjek trebao imati, međutim današnji su ljudi bahati, nečistih misli i neiskrenih nakana, ratoborni i spremni silom prema drugima rješavati sukobe a ne razgovorom i dobrotom, uvažavanjem i traženjem mira.
Najljepša je rečenica u ovom popisu blaženstava: „Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“
Zar nije dovoljno upravo to za ispunjen i sretan život: znati da nas na nebesima čeka „velika plaća“? Ta plaća nije materijalna, ona je duhovna, ona se sastoji u ljubavi našeg nebeskog Oca i svih svetih u nebu koji čekaju na nas. Među njima su i preminuli članovi naših obitelji, naši hrvatski branitelji koji su svoje živote položili za domovinu, naši umni znanstvenici i oni koji su otvarali oči slijepima svojim istraživanjima i svojim uvidima u Istinu.
Možda nas iznenađuje što Isus obećava kraljevstvo nebesko kao nagradu progonjenima zbog pravednosti! On dodaje: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!“ To mnogima nije jasno i ne čini se da je samo po sebi razumljivo. Obično bismo se nadali da oni koji slijede Gospodina ne bi trebali biti progonjeni, ali to je ipak točno – jer upravo to, da čovjek slijedi Isusa, silno izaziva ne samo Zloga nego i njegove sluge tako da se podižu velike nevolje, dapače laži u kojima se „sve zlo slaže protiv njih“. Može li takav čovjek uopće opstati, kako izdržati takav pritisak kad čovjeka progone i podmeću mu da je ono što nije, da je zao a on sve čini da širi dobro, ali to je upravo izazov i velik razlog da se one koji tako žive – progoni. Zar nije sam Gospodin rekao: „Mene su progonili, i vas će progoniti“ (Iv 15,20) i „ne može biti učenik nad učiteljem“ (Mt 10,24).
Neka nas na kraju ovog razmišljanja potakne molitva bl. Alojzija Stepinca Duhu Svetome da i mi možemo nositi svoj križ radosno i ići u susret Gospodinu koji nas na kraju životnog puta čeka u nebu:
„Duše Sveti Tješitelju, dođi u moje srce sa svojom milošću i svetom ljubavlju i daj mi dar mudrosti; da sa slašću razmatram Božje istine i da mi Bog bude jedino mjerilo u prosuđivanju svih božanskih i ljudskih stvari. Daj mi dar razuma; da što dublje zaronim duhom svojim u otajstvo svete vjere koliko je to u ovozemaljskom vremenu moguće. Daj mi dar savjeta; da se uklanjam zasjedama đavla i svijeta, a u dvojbi da uvijek prigrlim što je više na slavu Božju i naše spasenje. Daj mi dar jakosti; da osobitom odlučnošću svladam sve napasti i ostale zapreke u duhovnom životu. Daj mi dar znanja; da pravo spoznam što i kako treba vjerovati i da ne bih zastranio u duhovnom životu. Daj mi dar pobožnosti; da Bogu, svetima i službenicima Crkve dužno štovanje i čast iskazujem, a nevoljnima za ljubav Božju u pomoć pritječem.
Daj mi dar straha Božjega; da se čuvam grijeha, bojeći se uvrijediti Boga iz sinovskog poštovanja prema Božjem Veličanstvu.“ Amen.
