Nakon godina ulaganja u tablete, laptope i digitalne učionice, neke od tehnološki najnaprednijih europskih zemalja ponovno naglašavaju važnost tiskanih udžbenika, pisanja rukom i koncentracije. Slična pitanja sve su aktualnija i u Hrvatskoj, gdje su mobiteli od ove godine zabranjeni u svim prostorijama osnovnih škola.
Zamislite učionicu u kojoj učenici umjesto tableta otvaraju tiskane udžbenike, umjesto tipkovnice uzimaju olovku, a umjesto stalnog pretraživanja interneta vrijeme provode čitajući i razmišljajući. Ono što je donedavno moglo izgledati kao povratak u prošlost, u dijelu Europe ponovno postaje važan smjer razmišljanja o obrazovanju.
Švedska, Danska, Finska i Norveška, zemlje poznate po razvijenoj digitalnoj infrastrukturi, preispituju koliko tehnologije doista treba biti u školskim učionicama. Nakon godina u kojima su digitalni alati predstavljani kao ključ modernog obrazovanja, sve se više pozornosti posvećuje mogućim nedostacima pretjeranog oslanjanja na ekrane.
Pritom cilj nije izbaciti tehnologiju iz škola, nego pronaći ravnotežu između digitalnih mogućnosti i tradicionalnih metoda učenja. A upravo je to pitanje koje se tiče i hrvatskih učenika.
Skandinavske zemlje preispituju digitalnu nastavu
Švedska je ponovno stavila naglasak na tiskane udžbenike i ograničavanje korištenja mobitela u školama. Danska ulaže u povratak fizičkih knjiga, dok Finska i Norveška nastoje ograničiti korištenje pojedinih digitalnih uređaja i alata tijekom nastave, osobito kod mlađih učenika.
Razlog za takve promjene leži u sve izraženijem pitanju: znači li više tehnologije automatski i bolje obrazovanje?
Digitalni uređaji omogućuju brz pristup informacijama, interaktivne sadržaje i nove načine poučavanja. Međutim, njihova prisutnost može donijeti i dodatne smetnje, osobito kada se tijekom učenja isprepliću školski zadaci, poruke, obavijesti i sadržaji s društvenih mreža.
Zato se sve više govori o potrebi da tehnologija bude sredstvo koje pomaže učenju, a ne zadana opcija za svaku nastavnu aktivnost.
Pamti li mozak bolje kada čitamo s papira?
Jedno od ključnih pitanja odnosi se na razumijevanje pročitanog teksta. Čitanje na ekranu i čitanje na papiru nisu nužno jednaki procesi, posebno kada je riječ o dugim i složenim tekstovima.
Istraživanja na koja se pozivaju zagovornici većeg korištenja tiskanih materijala upućuju na to da papir u određenim okolnostima može olakšati dublje čitanje i razumijevanje. Fizička knjiga omogućuje čitatelju da se lakše orijentira u tekstu, vraća na prethodne odlomke i prati sadržaj bez iskušenja da jednim klikom prijeđe na nešto drugo.
Stručnjaci povezani sa švedskim institutom Karolinska Institutet upozoravali su i na to da digitalni alati ne moraju poboljšati učenje ako zamjenjuju provjerene metode poučavanja.
Ipak, važno je naglasiti da učinak ovisi o vrsti zadatka, dobi učenika, načinu korištenja uređaja i kvaliteti nastavnih materijala. Digitalni alati mogu biti iznimno korisni za istraživanje, interaktivne vježbe i učenike kojima su potrebne prilagođene metode učenja.
Ključno pitanje zato nije treba li zabraniti ekrane, nego kada oni pomažu, a kada ometaju usvajanje znanja.
Hrvatska je povukla važan potez: Mobiteli su zabranjeni u osnovnim školama
Rasprava o ulozi tehnologije u obrazovanju više nije samo tema skandinavskih zemalja. Hrvatska je napravila konkretan korak u ograničavanju digitalnih distrakcija u školama.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih objavilo je 4. ožujka 2026. da se zabranjuje uporaba mobitela u svim prostorijama osnovnih škola, uključujući vrijeme izvan nastave. Učenici telefone mogu donijeti u školu, ali ih moraju držati u torbama ili ormarićima, ovisno o pravilima pojedine ustanove.
U srednjim školama i dalje vrijedi zabrana nedopuštenog korištenja mobitela tijekom odgojno obrazovnog rada, dok škole mogu vlastitim pravilima uvesti i stroža ograničenja.
Ova odluka pokazuje da se i u Hrvatskoj sve više pozornosti posvećuje pitanju koncentracije učenika i ulozi mobitela u školskom okruženju. Međutim, zabrana mobitela nije isto što i odustajanje od digitalnog obrazovanja. Riječ je o ograničavanju osobnih uređaja koji mogu ometati nastavu, dok se digitalni alati i dalje mogu koristiti kada za to postoji obrazovna svrha.
Hrvatski učenici pred ekranima provode sate, a rezultati otvaraju nova pitanja
Koliko je tema važna za Hrvatsku, pokazuju i podaci iz međunarodnog istraživanja PISA 2025 Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD).
Prema podacima za Hrvatsku, učenici su prijavili da digitalne uređaje u školi za učenje koriste prosječno 1,4 sata dnevno, dok je prosjek OECD-a 1,7 sati. Istodobno, za aktivnosti koje nisu povezane s učenjem u školi na uređajima provode prosječno 1,2 sata dnevno.
Posebno je zanimljiv podatak o ometanju tijekom nastave. U Hrvatskoj je 20 posto učenika navelo da su njihovi vršnjaci često ometeni digitalnim uređajima tijekom većine ili svih sati prirodoslovlja. Prosjek OECD-a iznosi 28 posto.
Istraživanje je pokazalo i da su učenici u Hrvatskoj koji su prijavili ometanje digitalnim uređajima na satovima prirodoslovlja u prosjeku ostvarili 22 boda manje od učenika koji nisu prijavili takve smetnje, nakon što su uzete u obzir socioekonomske razlike između učenika i škola.
Takvi rezultati upućuju na povezanost digitalnih distrakcija i slabijih obrazovnih rezultata, ali sami po sebi ne dokazuju da su uređaji jedini uzrok razlika.
PISA podaci također pokazuju da je umjereno korištenje digitalnih uređaja za učenje povezano s boljim rezultatima iz prirodoslovlja nego nekorištenje ili vrlo intenzivno korištenje. To dodatno naglašava važnost načina na koji se tehnologija primjenjuje u nastavi.
Nije problem samo škola, nego i vrijeme provedeno kod kuće
Digitalne navike djece ne oblikuju se samo u učionici. Velik dio vremena pred ekranima učenici provode kod kuće, u slobodno vrijeme i tijekom vikenda.
Istraživanje provedeno u Hrvatskoj od svibnja do kolovoza 2022. u okviru projekta EWAchange obuhvatilo je 17.472 učenika petih i sedmih razreda osnovnih škola te trećih razreda srednjih škola, kao i 3634 učitelja iz 165 škola.
Rezultati su pokazali da su digitalne aktivnosti postale dominantan oblik provođenja slobodnog vremena. Više od polovice učenika starijih razreda koristilo je digitalne uređaje tri ili više sati dnevno izvan školskih obveza.
Autori su zabilježili i smanjenje vremena posvećenog učenju i tjelesnim aktivnostima u odnosu na ranije razdoblje. U istraživanju je intenzivnije korištenje digitalnih tehnologija povezano i s određenim pokazateljima lošijeg psihološkog blagostanja, premda takva povezanost sama po sebi ne dokazuje uzročno posljedičnu vezu.
Ovi podaci podsjećaju da promjene u školskim pravilima mogu biti važan korak, ali ne mogu same riješiti problem pretjerane izloženosti ekranima.
Znači li povratak knjigama odustajanje od tehnologije?
Ne nužno. Povratak tiskanim udžbenicima i pisanju rukom ne mora značiti odbacivanje digitalnog napretka, nego promišljeniji odabir metoda koje najbolje odgovaraju dobi učenika i ciljevima nastave.
Za mlađu djecu osobito je važno razvijanje vještina pisanja, čitanja, fine motorike i osnovnih matematičkih sposobnosti. Za starije učenike digitalni alati mogu biti dragocjeni pri istraživanju, analizi podataka, učenju stranih jezika i razvoju digitalne pismenosti.
Važno je i da učenici nauče razlikovati pouzdane informacije od netočnih sadržaja te odgovorno koristiti tehnologiju, uključujući alate umjetne inteligencije.
Pravi izazov za škole zato nije odabir između knjige i tableta. Potrebno je razviti način poučavanja u kojem se tehnologija koristi ondje gdje donosi stvarnu korist, dok se čitanje, pisanje, samostalno razmišljanje i koncentracija sustavno razvijaju.
Trebaju li hrvatske škole još više ograničiti ekrane?
Iskustva europskih zemalja i podaci o hrvatskim učenicima otvaraju pitanje koliko je digitalne tehnologije optimalno za kvalitetno obrazovanje.
Jedan dio odgovora već je poznat: učenicima je potrebna digitalna pismenost, ali i sposobnost da se usredotoče na zadatak, razumiju duže tekstove i samostalno dođu do zaključaka. Te se vještine ne razvijaju automatski nabavom novih uređaja.
Hrvatska je zabranom mobitela u osnovnim školama ograničila jedan izvor ometanja. Sljedeći je izazov pronaći najbolju ravnotežu između digitalnih nastavnih sadržaja i tradicionalnih metoda učenja, uzimajući u obzir dob djece, potrebe učenika i stvarne rezultate nastave.
Možda je upravo zato slika učenika koji čita knjigu, zapisuje bilješke olovkom i u miru rješava zadatak ponovno postala aktualna. U svijetu u kojem je gotovo svaka informacija dostupna u nekoliko sekundi, sposobnost da zastanemo, usredotočimo se i nešto doista razumijemo mogla bi biti jedna od najvažnijih vještina koje škola može razviti.
