Premijera filma “Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare“ Lordana Zafranovića ponovno je otvorila rasprave o prikazu stradanja kozaračke djece, ulozi vlasti NDH, Maksu Luburiću te akcijama njihova zbrinjavanja tijekom 1942. godine.
Nakon beogradske premijere, održane 2. listopada na otvorenju 53. FEST-a, neovisni istraživač i publicist Pero Šola objavio je niz dokumenata kojima, kako tvrdi, dovodi u pitanje pojedine teze i prikaze iz filma.
Šola posebno problematizira prikaz Maksa Luburića i pitanje sudbine djece nakon kozaračke ofenzive. Tvrdi da film prenosi tvrdnju prema kojoj je Luburić rekao: “Maks i njegovi ljudi moraju rezati vratove“, dok istodobno postoje dokumenti koji, prema Šoli, pokazuju da su dio djece vlasti NDH ipak upućivale na zbrinjavanje i smještaj u obitelji i ustanove. U jednom takvom piše upravo da su zbrinuti po zapovijedi Maksa Luburića.
Tisuće djece završile u prihvatilištima
Povijesna literatura potvrđuje da je nakon kozaračke ofenzive 1942. pokrenuta velika akcija zbrinjavanja djece koja su ostala bez roditeljske skrbi.
U njoj su sudjelovali različiti akteri, državne institucije NDH, Hrvatski Crveni križ, zagrebački Caritas, crkvene institucije, zdravstveni radnici, redovnice i brojni građani. Prema jednom znanstvenom radu objavljenom u časopisu Pilar, preko Caritasa je tijekom 1942. u Zagrebačkoj i Đakovačkoj biskupiji smješteno 5124 kozaračke pravoslavne djece.
U toj su akciji sudjelovali, među ostalima, Kamilo Brössler, Stjepan Dumić iz zagrebačkog Caritasa, mons. Pavao Jesih te Diana Budisavljević i brojni drugi suradnici. Isti izvor navodi da je nakon zaustavljanja akcije smještanja djece u obitelji Brössler zatražio podršku nadbiskupa Alojzija Stepinca, nakon čega je akcija nastavljena.
Šola posebno ističe Stepinca i Caritas
Šola u svojim objavama posebno naglašava ulogu nadbiskupa Alojzija Stepinca i Katoličkog Caritasa u akciji zbrinjavanja.
Podatak o 5124 djece nije samo dio njegove interpretacije, nego se pojavljuje i u znanstvenoj literaturi koja opisuje organizirano zbrinjavanje kozaračke djece.
Istodobno, povjesničari i istraživači koji su se bavili ovom temom upozoravaju da je akcija bila složena i da je uključivala velik broj pojedinaca i institucija, među kojima je posebno važna bila i Diana Budisavljević sa svojim suradnicima. Jutarnji list, primjerice, navodi da je Budisavljević uz pomoć Kamila Brösslera i Dragice Habazin sudjelovala u izvlačenju djece iz više logora.
Dokumentacija potvrđuje njegovu ulogu u podršci akciji, ali sama akcija nije bila jednostavna odluka jednog čovjeka, nego višestruki pothvat različitih institucija i pojedinaca.
Šola je objavio i dokument po kojem je zbrinjavanje zapovjedio Poglavnik Ante Pavelić.
Što je s Maksom Luburićem?
Upravo je Luburićeva uloga jedna od najspornijih točaka današnje rasprave.
Film ga prikazuje kao jednog od ključnih predstavnika ustaškog represivnog sustava, a lik Maksa Luburića utjelovio je Rene Bitorajac. Prema službenom opisu filma, priča se razvija kroz perspektive žrtava i počinitelja te obrađuje stradanje Srba, Židova, Roma i hrvatskih antifašista u sustavu Jasenovca.
Povijesni izvori istodobno bilježe Luburićevu izravnu povezanost s logorskim sustavom i njegovu prisutnost tijekom akcija vezanih uz kozaračku djecu. U objavljenim zapisima Diane Budisavljević navode se njezini susreti s Luburićem i problemi s dobivanjem dopuštenja za izvlačenje djece.
Film već izazvao snažne reakcije
“Zlatni rez ’42 – Djeca Kozare“ premijerno je prikazan 2. listopada u Beogradu. Film traje više od četiri sata, a nastao je prema scenariju koji su Arsen Diklić i Zafranović počeli razvijati još 1980-ih.
U filmu, među ostalima, glume Rene Bitorajac, Leon Lučev, Milan Marić i Miki Manojlović, a Bitorajac tumači upravo Maksa Luburića.
Film je već prije premijere izazvao političke i povijesne polemike. Kritike su se odnosile na interpretaciju događaja, financiranje projekta, ali i na način na koji se prikazuju NDH, Jasenovac i stradanje kozaračke djece.
U međuvremenu je i psihijatar Herman Vukušić javno kritizirao Bitorajčevo sudjelovanje u filmu te iznio vrlo oštre ocjene o samom filmu i Zafranoviću. Vukušić je film nazvao “srpskim propagandnim pamfletom“ te pozvao na bojkot proizvoda koje Bitorajac reklamira.
Povijest kao novo poprište polemike
Objava Pere Šole sada je u raspravu unijela dodatnu dimenziju – arhivsku dokumentaciju o zbrinjavanju djece.
Njegova je osnovna teza da se uz prikaz stradanja mora govoriti i o ljudima i institucijama koje su djecu pokušavale spasiti i zbrinuti. Za tu tvrdnju postoje potvrde u povijesnoj literaturi, organizirano zbrinjavanje doista je provedeno, a u njemu su sudjelovali Caritas, Crveni križ, državne institucije, zdravstveni radnici, redovnice, Diana Budisavljević i brojni drugi.
Upravo će zato objavljeni dokumenti, ako se u cijelosti objave s arhivskim signaturama i kontekstom, biti zanimljivi za daljnju historiografsku provjeru.
Tko je kriv za stradanja?
Lordan ne zna tko je kriv za stradanja Kozaračke djece ? Stana Škondrić iz sela Sreflije na Kozari kaže “da nije bilo partizana ne bi se desilo kako se desilo.”
Sada znamo tko je kriv, a tko je spašavao Kozaračku djecu”, tvrdi Šola.
