Ugledni novinar i publicist Gordan Malić u javnoj objavi komentirao je način na koji hrvatski mediji pristupaju smrti pojedinih kulturnih i javnih osoba, posebno onih koji su djelovali izvan Hrvatske ili su zauzimali kritički stav prema hrvatskoj državnosti i povijesnim interpretacijama.
U opširnom tekstu Malić se osvrće na, kako navodi, učestalu pojavu da se u medijskom prostoru ističu osobe koje se ne identificiraju s dominantnim interpretacijama hrvatske države, Domovinskog rata i suvremene povijesti, a koje se ipak predstavljaju kao dio hrvatske kulturne baštine.
On postavlja pitanje zbog čega se, kako kaže, u naslovnicama i medijskim tekstovima naglašava pripadnost autora i intelektualaca koji su živjeli i stvarali izvan Hrvatske ili su je često kritizirali, te dovodi u pitanje način na koji se interpretira njihov kulturni doprinos.
Malić u svom komentaru također problematizira odnos prema hrvatskom identitetu, povijesnim interpretacijama Domovinskog rata i ulogu javnog diskursa u oblikovanju kolektivnog sjećanja.
Rasprava o kulturnom identitetu i javnom diskursu
U objavi se dotiče i šire teme odnosa prema autorima i intelektualcima koji su djelovali u inozemstvu te njihovog mjesta u nacionalnoj kulturi. Posebno naglašava razlike u interpretacijama povijesti, političkog nasljeđa i društvenih podjela.
U tom kontekstu spominje i nedavno preminulu književnicu Slavenku Drakulić, ističući različite percepcije njezina djelovanja u Hrvatskoj i inozemstvu te način na koji se njezin rad interpretira u javnosti.
Otvorena pitanja o medijima i interpretacijama
Malićev tekst otvara šire pitanje uloge medija u oblikovanju javnog pamćenja i načina na koji se određene osobe i njihove biografije predstavljaju javnosti, posebno u kontekstu političkih i povijesnih podjela koje i dalje postoje u hrvatskom društvu.
Gordan Malić:
“Zašto Hrvatsku redovito preplavljuju naslovi ili naslovnice o pokojnicima kojima Hrvatska nije bila domovina, ne smatraju se Hrvatima ili Hrvaticama, nego disidentima i kozmopolitima, ne priznaju hrvatsku državnu ideju – smatraju je ustaškom, nisu živjeli u suverenoj Hrvatskoj, ne misle da je nastala u demokratskim promjenama – nego na valu ustašizacije; da su njeni građani željeli slobodu, da je imala demokratski izabranu vlast, da je napadnuta bez svoje krivnje, da se branila u pravednom i oslobodilačkom ratu – već misle da je bila sukrivac, da je izazivala rat pa dobila što je i tražila, da je u mnogim aspektima rata bila slična ili jednaka agresoru; da su u ratu silovane Hrvatice “krive” jer su žene, dok su muževi i očevi krivi jer čine patrijarhalnu zajednicu koja ne može ne biti ustaška i po tome jednaka četničkoj?
Zašto naslovnice o piscima i spisateljicama za koje ne znaš iz kojeg bi ih razloga nazivao hrvatskim? U hrvatskoj kulturi osim trendovskog nisu ostavili bitnog traga, a kroz neko vrijeme vidjet će se da nisu ni u evropskoj, nego uglavnom u disidentskoj, prigodnoj, u inozemstvu traženoj, postjugoslavenskoj, nostalgičarskoj koja eto, nije kič jer je multietnička, jer je ima i nema, i jer je sama izabrala svoj geto. Ona i danas komemorira ostatke jedne propale države i društva koje se raspalo u režimu koji, po njima, nije bio demokratski, ali je bio kreativno poticajan? I to nije kič?!
Što taj kič održava manje provincijalnim od ognjištarskog nacionalizma? Samo pljuvanje po zemlji i društvu na čijoj si se tragediji proslavio.
Nije nas napustila naša Slavenka Drakulić. Umrla je spisateljica porijeklom iz Hrvatske koja je živjela i radila u inozemstvu, kome žao, kome pravo. Nije se odlomio veliki ledenjak, tope se fragmenti bivšeg. Hrvatsku je smatrala većinski ustaškom, pa su je ovdje nazvali “vješticom”. So what? Za naslovnicu bi, ipak, trebalo puno više”.
