U Zagrebu u organizaciji šefa SDSS-a Milorada Pupovca i njegovih jataka otvorena je izložba u čast nekašanjem šefu SANU-a, jednom po potpisnika zloglasnog jugočetničkog projekta Memoranduma SANU-a, velikosrpskom ideologu i ljubitelju četnika Karadžića i genocida u Srebrenici, Dejanu Medakoviću.
Kako smo izvijestili jučer, Medaković nije bio samo velikosrpski ideolog nego i aktivni ljubitelj četnika, tražio je obustavu postupka u Haagu protiv Radovana Karadžića, koji je kasnije osuđen na doživotni zatvor zbog teških zločina, uključujući i genocid u Srebrenici.
Kako je zabilježilo davno srbijansko Vreme, dok su mnoge obuzimali tjeskoba i strah od ikonografije i povika koji su pratili vješto režirane “događaje naroda”, akademik Dejan Medaković, primajući Sedmosrpanjsku nagradu 10. srpnja 1990., izjavio je da proces oživljavanja ugašene povijesne svijesti srbijanskog naroda, odnosno takozvana antibirokratska revolucija, karakterizira “dostojanstvo i elegancija”!?
U studenom 1991. objavljen je apel 18 članova Srpske akademije znanosti i umjetnosti za mirno rješavanje sukoba u Jugoslaviji.
“Ne vjerujemo u svrhu ovog rata. Ne vjerujemo onima koji ga vode. Ne vjerujemo onima koji ga, svjesno ili nesvjesno, potiču. Ne vjerujemo u pobjede koje vode novim ratovima.” Ova skupina akademika poriče nužnost rata i zahtijeva mir “u kojem nijedna nacionalna, politička ili vjerska skupina neće biti progonjena i obespravljena, u kojem neće prevladavati propaganda smrti”…
Na redovnoj sjednici 23. studenog 1991., dakle nakon krvave okupacije Vukovara i masovnih brutalnih ubojstava i klanja, čišćenja Vukovara od nesrba, Ovčare, Veleprometa, odvoženja u srbijanske logore na području Srbije, Akademija se ogradila od ovog antiratnog apela: glavni tajnik (generalni sekretar ili jednostavno – šef) Dejan Medaković naglasio je da Apel ne predstavlja stav institucije već samo potpisnika (R. Anđus, I. Antić, M. Garašanin, M. Gašić, M. Pavlović, P. Palavestra, M. Pantić, B. Popović, B. Pekić, S. Rajačić, B. Reljić, S. Selenić, M. Simić, Lj. Simović, M. Srbinović, D. Srejović, D. Stefanović i N. Tasić), pisalo je ranije Vreme.
“Nakon svega što se dogodilo posljednjih godina u našoj regiji, gotovo je zaboravljen događaj koji neki nazivaju “revolucionarnom stranicom” u novijoj povijesti SANU-a: 4. lipnja 1992. šezdeset i pet akademika potpisalo je dokument “Zahtjev akademika za ostavku Slobodana Miloševića”, u kojem su tražili da se Slobodan Milošević povuče iz javnog života jer je “izgubio pregovarački kredibilitet diljem svijeta” i “poremetio pokušaje povratka Srbije u civiliziranu zajednicu naroda i država”. Ni u Apelu za mir ni u Zahtjevu za opoziv ne spominje se ime akademika Dejana Medakovića, niti bivšeg predsjednika SANU-a Aleksandra Despića, niti Dušana Kanazira, koji je prije Despića bio na čelu SANU-a 11 godina”, pisalo je Vreme.
Kako su mnogi komentatori ustvrdili u Hrvatskoj postavlja se pitanje zašto je Pupovac i za čiji račun postavio izložbu notornom velikosrbinu koji je odobravao jugočetničke zločine devedesetih i udario temelje za njih 1986. godine potpisivanjem zloglasnog Memoranduma SANU-a.
Također, treba naglasiti da se sve Pupovčeve akcije financiraju debelom većinom iz državnog proračuna u milijunskim iznosima u eurima, a novac, ogroman novac za Pupovca i ekipu odobrava većina Andreja Plenkovića.
