Hodak: Jeličić odlazi s HRT-a kao nogometni komentator. Tomo je “apolitičan”, danas i u vrijeme agresije na domovinu

Piše: Zvonimir Hodak

Na kraju naše europske nogometne balade ostao nam je samo Alan Ford za utjehu. “Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili”.

Mislim na naš nogomet. Thompson je svojom pjesmom pogodio ravno u sridu: “Miševi iz rupa izašli”. Najnoviji target (oznaka u koju se puca) je Zlatko Dalić. Jugoslaveni i orjunaši su se digli na svoje rahitične noge i traže krv. Smijeniti Dalića! Umorio se! Raspao mu se san! Bolje da su trenirali nego što ih je vodio papi! itd, itd. Zlatko Lukež onako usput upozorava na fejsu: “Počevši od masona i engleskog igrača Ljudevita Gaja ideja jugoslavenstva je u svojoj biti negacija hrvatske državnosti”.

“Drski” Dalić, umjesto da se posipa pepelom po glavi, “arogantno” izjavljuje: “Mi smo u Njemačku doveli 100 tisuća ljudi koji su nas pratili”. Kaže moj prijatelj na to: “E, da smo 8. maja 1945. doveli u Berlin 100 tisuća Hrvata, Berlin još ne bi pao” ili tako nekako. U šest godina koliko Dalić vodi našu nogometnu reprezentaciju jedva su dočekali jedan neuspjeh i sad se Dalić našao na “brisanom prostoru”, na udaru jugofila i orjunaša poput Ivaniševića, Klasića, Jakovine, Markovine …. Na osobu poput Dalića se u Hrvatskoj dugo, zapravo predugo, čekalo. On je istinski Hrvat, čvrsti katolik i k tome još uspješan. Zato je stalna meta ljevičara, jugofila i orjunaša. Međutim, drugovi, jedan poraz ne znači da se trebate previše radovati. Samo treba ostati jobovski strpljiv i čekati prvi naredni veliki uspjeh naše repke. A, poznajući Dalića i naše momke iz repke, siguran sam da će on uskoro opet doći. Ivan Tomić Brišničanin na fejsu vidi jako dobro: “Orjuna je došla na svoje. Svi koji ne vole Dalića i Hrvatsku došli su na svoje!”

Došao je na svoje, na primjer, i Ivica Ivanišević, “novinar” Slobodne Dalmacije. Naš Ivica voli “istoriju” pa svako malo zakorači unatrag. Kaže Ivica: “Kao Hrvat sam u jesen 1993. osjećao duboki sram, za razliku od ganutog i ponosnog ministra Anušića”. Čega se to splitski Jovan tako duboko srami? Hrvatski tjednik dešifrira Jovaniševićev sram. Naime, u jesen 1993. njegova voljena JNA nije pokorila dolinu Neretve i došla do Splita, a Armija BiH je “kihnula” pred HVO-om pa je propalo protjerivanje Hrvata. Ivica zna kako je “grubo” kad sam od sebe moraš okrenut glavu.

Srećom pa sudac nije pao u ruke Igoru Štimcu

“Istoričar” Hrvoje Klasić i dalje nas podučava: “Partizanima se može ponositi cijela Europa…” Naravno engleski, škotski, nizozemski, belgijski i svi ostali “europski partizani” cijene podršku Klasića i herojstvo njegovog rođaka Mike Špiljka, zahvalni za sve što su učinili za Hrvatsku. Naročito za onih pola milijuna ubijenih nakon rata. Zamjena za laž je prilagođena istina.

Koliko puno Hrvateka nije bilo u partizanima, a ipak im šumi u glavama…

Nizozemski “sudija” Danny Makkelie naguzio nas je u 98 minuti. Pitam se: kako se zove seks od 98 minuta? No, ima Božje pravde. Ni njegov tur nije ostao pošteđen. EU “pederacija” nogirala ga je s Europskog prvenstva. Noga u tur i ravno natrag u Rotterdam. Još da dopadne u šake Igora Štimca pa da nam zadovoljstvo bude potpuno.

U modernoj terminologiji seks od dvije minute zove se “mali znak pažnje”. Muškarci mijenjaju žene, a auti su im zbog “saharskog pijeska” i dalje musavi.

Neobjektivni hrvatski mediji nisu istakli lijep jubilej Srbije. Komšije do susreta s Engleskom nisu na Europskom prvenstvu pune dvadeset i četiri godine primili nijedan gol. Svaka čast! Osobito kad se uzme u obzir da se dvadeset i četiri godine nisu bili ni plasirali na EU nogometno prvenstvo. Mi se ne možemo pohvaliti s takvim dometom.

Hrvatski jal ne može podnijeti tuđi uspjeh

Inače Hrvateki jedva čekaju da im se njihovi športski favoriti vrate kući na štitu. To je sad doživio i Zlatko Dalić. Minuli rad športaša se među Hrvatekima ne računa. Nešto ranije to isto je doživio boksač Filip Hrgović. Zamislite koji je tek on luzer. Doživio je prvi poraz u profesionalnoj karijeri! Kao da je svijet pun neporaženih boksača. Filip je izgubio do sada samo jedan susret u profesionalnom boksu. Usput rečeno, samo jedan je otišao iz tog grubog športa neporažen – Rocky Marciano. Italo-Amerikanac Rocky dobio je četrdeset i devet borbi za redom i, opreza radi, napustio profesionalni boks. Na žalost, bilo bi bolje da je nastavio. Naime, od novca zarađenog boksom kupio je privatni zrakoplov i uživao u letenju sve dok se jednog dana nije srušio i poginuo. Ponekad je sreća relativan pojam. No, ostao je jedini boksač teške kategorije koji nikada nije izgubio bitku u ringu. A Hrgović je još živ, zdrav i u snazi. Treba mu samo dobar kubanski trener i spartanske pripreme pa će Filip, usprkos domaćim farizejima, opet na vrh. Hrvatski jal prosto ne može podnijeti tuđi uspjeh!

Da je Vedrana Rudan rođena u Indiji štovali li bi je kao svetu…

Na Svjetski dan meteorologa navodno je napokon izašao dugo očekivani Meteorološki bilten s popisom svih prirodnih pojava, ustanova i pojedinaca koji u Hrvatskoj vedre i oblače.

Sramni čin Crne Gore

Svijet se munjevito mijenja. Ne baš na bolje. To je jasno i zadnjem apolitičnom Ličaninu, ali naši tzv. vladajući to još ne kuže. Sve se “okreće na glavu”. Čitam da se nekada ženskim gaćicama mogao oprati automobil, a danas se ne mogu obrisati ni naočale.

Sada je “drugo oko u glavi” malo proškiljilo i izglasalo nekakvu rezoluciju o genocidu u Jasenovcu. U praksi to znači da je jedna članica NATO pakta optužila drugu članicu NATO pakta za genocid. I nakon ove musake, Crna Gora s punim pravom očekuje da ju Hrvatska srčano podrži na njenom putu ulaska u Europsku uniju. Unatoč nekim mlakim prijetnjama Plenkovića o uzvraćanju na ovaj sramni čin Crne Gore, siguran sam da Hrvatska tu neće zakazati.

Pored ovako “muškog” stava Hrvatske, postoji objektivna mogućnost da se u parlamentu Crne Gore crnogorska okupacija dubrovačkog zaleđa iz 1991. kao i granatiranje “Groda” proglasi još jednim hrvatskim genocidnim činom. Tako bi Crna Gora i Srbija – barem što se tiče “genocida” – mogle povesti s dva prema jedan.

Poltroni svih zemalja uozbiljite se kad se već proleteri svih zemalja nisu ujedinili.

Da se SDP pita opet bi uslijedila hrvatska šutnja

Hrvatska i dalje pronalazi nove i nove grobnice pobijenih ljudi. Zadnja je pronađena na smetlištu otpada kod Petrovačkog dola. Javio se i glavni Državni odvjetnik Ivan Turudić: “Za zločine su odgovorni počinitelji, ali i oni koji su znali za njih, šutjeli i danas o njima šute”. Dosad je šutnja bila zlato – ili tako nekako. Recimo, Peđa Grbin misli da je vrijeme povratka Mladena Bajića i proglašavanje šutnje kao temeljnog ljudskog prava civilizacijski doseg za što će se njegov SDP u oporbi zdušno boriti. Kad već Crna Gora šuti kao zalivena o invaziji na dubrovačko zaleđe 1991. onda je jedini pravi hrvatski odgovor tzv. “gromoglasna” šutnja. Dobro je biti dobar, ali ponekad treba biti i pametan.

Sportske novosti su se odrekle Luke Modrića iako im je ovaj još nedavno bio potreban kao kruh… Kako to? Možda su novinari Sportskih prešli na dijetu…

Pastiri na Cresu imaju velike nevolje s divljim svinjama koje im ubijaju ovce. U Ministarstvu im je savjetovano da onda uzgajaju divlje svinje. Njima ovce ne mogu ništa!

Joško Jeličić odlazi s HRT-a kao nogometni komentator. Ostaje jugo-golman Tomislav Ivković. Politička nota je očita. Joško je vjernik, domoljub i zanimljivi komentator. Tomo je “apolitičan”, danas i u vrijeme agresije na domovinu. Međutim, nogomet je ispolitiziran do “daske”. Bilo bi cinično da Joška zamjeni Jurica Pavičić. Čovjek koji “kuži” nogomet bolje od Ante Tomića i Vedrane Rudan zajedno. Tomo Ivković ima pravo biti apolitičan. Što će politika golmanu koji je jedini u povijesti obranio dva penala Diegu Maradoni. Ali što o nogometu zna i što nam može otkriti debeljuškasti Jurica sa svoje dvije lijeve noge? I lijevom glavom. Piše naš znalac nogometa Jurica Pavičić: “Dalić je osjetio nešto novo: neuspjeh”. Potom mudro analizira: “Čovjek koji fratarski važe riječi…” Pazite, ovaj ne samoupravni izraz – fratarski. Umjesto da važe progresivno i napredno, on fratarski “dejstvuje” na omladinu, navijače i orjunu. Juricu, ofenzivnog bezveznjaka Slobodne Dalmacije, smeta jedna stvar, a to je što on misli da je Dalić postao “trener reprezentacije slučajno – usred jeseni”. Onako usput, Dalić nikada nije bio trener reprezentacije. On je postao izbornikom iliti selektorom reprezentacije, a treneri su bili Ladić, Čorluka itd. Dalić nije “loš gubitnik” kako misli naš Jure. U stvari, on to ne misli. On to samo žarko želi. Za sada, na sreću, kod njega sve još ostaje samo na željama… orjunaškim.

Trebaju li Hrvatine dograbiti batine da s HRT-a otjeraju Anti-hrvatine?

Počele su osmofinalne utakmice Europskog nogometnog prvenstva. Znatno oslabljena Italija igrala je sa samoupravnom Švajcarskom. Talijani su istrčali bez svog suca bezveznjaka Danny Makkelija koji je sudio tekmu s Hrvatskom. Eliminacija Hrvatske bila je dar njegovom suprugu(zi) Talijanu od strane Europske nogometne “pederacije”. Tako oslabljeni Talijani bez Dannya bili su lagan plijen škrtih i racionalnih Švicaraca. Ni da je dražesni Danny mrdnuo turom ne bi im mogao pomoći dobiti ovu utakmicu.

Švicarska čak nije ni igrala u punom sastavu. Igrao je samo jedan Albanac Xhaka. Ostali čekaju susret sa Srbijom koju su već na dva svjetska prvenstva izbacili iz natjecanja. Zašto imaju pik na “genocidne” nacije još nije do kraja razjašnjeno. Ekipa iz Slobodne Dalmacije nešto sluti, ali mudro muči i čkomi. Usput, svi moji prijatelji bez izuzetka navijali su, ili slobodnije rečeno zavijali su, za Švicarce. Dvojica od njih čak vode beskonačni spor s bankama zbog kredita u švicarcima. Talijani su se uzalud branili protiv Švicaraca. U 50-toj minuti je bilo 2:0 za Švicarce. Da smo se mi pored Dannyia ipak uspjeli prošvercati u drugi krug pa sad igrali sa Švicarskom, prvi bi gol primili negdje u 88. minuti…

Prisjetio sam se Škore

Moram pohvaliti Facebook. Podsjetili su me na jedan moj post od prije četiri godine. Evo da jednom maznem nešto od sebe, a ne uvijek od drugih. Dakle 29. lipnja 2020. napisao sam: “Moje zanimanje za Škoru postalo je intenzivnije nakon što sam prvi put čuo najljepšu baladu Domovinskog rata – ‘Matu’. Onaj tko napiše riječi i sklada glazbu za Matu ulazi u najmanju ruku u hrvatsku glazbenu povijest…”

Mark Twain je napisao: “Uvijek govori istinu. Na taj način ne moraš pamtiti što si rekao”. Jel’ tako, drugovi povjesničari s Filozofskog faksa u Zagrebu?

Share This Article