Prof. Krkač: Obrazložena kritika reprezentacije je istinska ljubav prema njoj

Piše: prof. dr. sc. Kristijan Krkač

(1) HRVATSKA NIJE NOGOMETNA VELESILA. Hrvatski najbolji rezultati su jedno 2. i dva 3. mjesta na Svjetskom i dva četvrtfinala na Europskom. To ju smješta na 12. mjesto na Svjetskima (peto ispod grupe osvajača) i na drugi dio ljestvice na Europskom. To ne umanjuje činjenicu rezultata Hrvatske i u svjetskim omjerima ukupno čini ju dobrom.

(2) SVEJEDNO JE TKO JE BIO, TKO JE I TKO ĆE BITI TRENER REPREZENTACIJE. Reprezentacija nema dobrog trenera već 34 godine. Niti jedan nije bio niti blizu najvećim hrvatskim međunarodno priznatim trenerima svih vremena (Bukovi, Kaliterna, Zebec, Horvat, Ivić), Niti jedan trener nije uigrao zamišljenu igru (nije ju niti mogao zamisliti) niti je postavio prvu momčad koja tu igru može igrati i de facto igra (nešto što odmah vide čak i nogometni analfabeti). Tako i sljedeći trener može biti bilo tko, tj. kako odluči neznalačko vodstvo HNS-a (iznimka je Ivić koji vodio u jednoj utakmici i umjesto da kao svjetski trener ostane trener reprezentacije uz pomoć možda Đalme nije jer su politikanti i nogometni analfabeti odlučivali i odlučuju drugačije).

(3) SVEJEDNO JE TKO ĆE IGRATI ZA REPREZENTACIJU. Ako mogu igrati stari koji više ne mogu i mladi koji još ne znaju, onda mogu svi. Tako i tako igrači igraju sami i sve ovisi o njima. Igrati bez trenera je velik teret u nogometu jer to nije sport u kojem pojedinačni igrači (pa čak i tandemi i trokuti) vide cjelinu igre svih linija u fazama napada i obrane niti se od njih zahtijeva da razumiju zašto nešto rade. Igrači tad igraju bez trenerskih zahtjeva (uigranih) i bekovi se mogu beskonačno dodavati, veznjaci mogu igrati 90% alibi dodavanja u fazi obrane i u fazi napada se oslanjati na individualne poteze, a ne uigrane akcije. Hrvatska će čini se uvijek imati talenata za proći kvalifikacije i ući u glavno natjecanje, ali ne i uvijek proći skupinu na natjecanju. Oni koji misle da reprezentaciju vodi izbornik, a ne trener neka si pogledaju kako je M. Lippi uigravao Italiju na pripremama kad su osvojili Svjetsko.

(4) REPREZENTACIJA NIKAD NIJE IMALA IGRU. Bilo je par izvrsnih igara (Italija pod Ivićem, Poljska pod Bilićem itd.) Niti u najuspješnijim danima (najbolji veznjaci 1998. i 2018., a oni bi trebali biti okosnica svake igre i momčadi) nije imala ne samo uigranu temeljnu igru u fazi obrane (zona) i u fazi napada (kontre i polukontre) nego nije imala niti elementarnu taktiku kad je pred kraj utakmice imala pobjedu u nogama. Nije slučaj nego pravilnost da gubi utakmice i ispada u posljednjim minutama, otprilike kako nije slučaj da je toliko utakmica dobila na jedanaesterce. Hrvatska dokazano ne ispravlja pogreške nego ih uporno ponavlja i za njih krivi sve druge osim sebe (druge krive svi od trenera, preko igrača do navijača).

(5) VEZNI RED JE OKOSNICA SVAKE MOMČADI. Nisam siguran, ali možda su samo jedno Svjetsko i jedno Europsko osvojile reprezentacije sa slabim veznjacima. Hrvatska je uvijek imala u europskim omjerima barem dobre vezne redove, a ponekad i najbolje na svijetu (1998. i 2018.). U suvremenom nogometu veznjaci podjednako sudjeluju i u obrani i u napadu i zaslužni su za oboje ako je dobro i krivi za oboje ako je loše. Oni su presudni. Fizički spremni, taktički besprijekorni (nitko im ne može uzeti loptu na njihovoj polovici jer ih je više). Vezni red se uigrava godinama kroz uzraste sve dok se igrači ne dodaju napamet. Svi ostali prate veznjake (osim tandema napadača kojeg prate veznjaci). Kad se stari vezni red plasira na natjecanje tad se uvodi mladi vezni red (kad bi ga kod nas bilo) i to barem 1 poluvrijeme po svakoj utakmici koliko god lagana ili teška bila, tim više jer je to iskustvo nenadoknadivo (bez obzira kako odigrali i kakav bio rezultat).

(6) OBRAZLOŽENA KRITIKA IGRE REPREZENTACIJE JE ISTINSKA LJUBAV PREMA NJOJ. Tkogod misli da je nemoguće gromoglasno navijati 90, 120 ili 130 minuta i istovremeno biti snažno kritičan prema reprezentaciji taj je kognitivno uskraćen. Frazetine prije nastupa „Ne kritiziraj dok nisu odigrali.“, „Pusti ga da radi svoj posao.“ ili poslije nastupa „Lako je biti general poslije bitke.“ i sl. spadaju pod spomenutu uskraćenost. Ostavimo se sportskih novinara, televizijskih analitičara i voljene navijačke nacije koji znaju sve o svemu (iako se 90% njih nikad nije bavilo bilo kojim sportom na minimalnoj međunarodnoj razini). Hrvatska nema stručno nogometno tijelo koje uz to što predlaže trenera, analizira igru i objavljuje rezultate analize. HNS je parapolitička nakupina propaliteta koja vlada dok Kineziološki odobrava diplomske s temama poput Kondicijske pripreme nogometaša, a ne primjerice Zonske obrane, Kontranapada, Igre veznog reda, Krilnog napada itd. i ima devizu Ne bi se štel mešat, a Janjetina-akademija daje trenerske licence svakom bivšem igraču koji ju može platiti jer nije zapio tijekom karijere zarađen novac. U takvom svijetu kritičar je neprijatelj, mrzitelj, anti-nogometaš i anti-Hrvat.

(7) KONKRETNA KRITIKA JE PRESUDNA. Dalićevi rezultati su jedno 2. i jedno 3. mjesto na Svjetskima, jedno 2. u Ligi Nacija i 2 ispadanja na Europskima (jednom odmah nakon skupine i jednom u skupini). On je najuspješniji hrvatski trener na Svjetskima i najneuspješniji na Europskima. Ovo ispadanje je posebno bolno zbog niza pogrešaka. Nitko ga nije tjerao nego je sam rekao da „ništa neće mijenjati“. I nije. Ostavio je stare igrače koji nisu mogli, a mladima nije dao dovoljnu priliku da steknu barem iskustvo (prije svega veznjacima). Ukratko, ponovio je pogrešku. Nije uigrao igru u obrani i napadu, nije imao prvu momčad (panični eksperimenti s tandemima napadača su solidan primjer) i ponovno je pogriješio kad je imao rezultat. Europsko je najteže svjetsko natjecanje jer nema slabih i najveća je koncentracija onih koji mogu završiti u polufinalu, a Dalić je podbacio baš na Europskima (na Svjetskom su uvijek i slabe reprezentacije (Sj. Amerika, Azija, Afrika itd. koje se ne bi niti kvalificirale na Europsko).

(8) OPROŠTAJ SREBRNE GENERACIJE. Kako niti generacija 1998. nije doživjela igrački oproštaj tako neće niti generacija 2018. Nositelj ove generacije Modrić kad mu već trener i suigrači nisu priredili dostojan igrački oproštaj, priredio si ga je sam promašivši jedanaesterac i postigavši gol za vodstvo u presudnoj utakmici. Kao i 1998. tako i 2018. možemo osjećati da ta dva genijalna vezna reda nisu dala sve što su mogla. Ne govorim o rezultatu, presudnosti utakmice, suđenju, okolnostima itd., to su alibi teme nego o lijepoj igru – o jogo bonito – nešto zbog čega, nadam se, barem još neki prate nogomet. Oni svakako žele rezultate u teškim utakmicama kao i svi ostali, ali ne pod svaku cijenu i ne na svaki način nego lijepim akcijama cijele momčadi, trokuta i tandema i možda ponekim genijalnim individualnim potezom. Akcijama za pamćenje. Znate li tko su: Peres, Leandro, Oscar, Luizinho, Júnior Falcão, Cerezo, Zico, Sócrates, Éder i Serginho? Iako nikad nisu osvojili ništa globalno relevantno, to je momčad Brazila koju Brazilci konsenzualno najviše vole i cijene tvrdeći kako su igrali najljepše – o jogo bonito. Bilo je i kod hrvatskih generacija 1998. i 2018. o jogo bonito, ali premalo i prekasno, a trebalo je biti više. Kako god bilo, hvala im.

* Prof. dr. sc. Kristijan Krkač je autor knjige “Filozofija nogometa”

Share This Article