Piše: Zvonimir Hodak
Hrvatska je puna rigidnih desničara. Sad su pobijedili i na izborima kroz Domovinski pokret i ucjenjuju oko sastavljanje vlade. Tako barem sugeriraju rigidni ljevičarski mediji.
Ta nepodnošljiva isključivost Domovinaca da neće SDSS-om u koaliciju napose nervira naše liberale. Desni su pak uvjereni kako je ljevica sklona izdaji nacionalnih interesa. To energično odbacujem jer se tu ne radi, kako neki kažu, o izdaji nego o veleizdaji! Dikan je to onako fino, izbalansirano objasnio: “Lijevi su izašli iz Sabora prije glasanja o raskidu sa Jugom. Prije toga su za svaki slučaj predali hrvatsko oružje JNA. Nedavno su glasali protiv zakona o hrvatskom jeziku. Puno skepse pokazali su i zbog izgradnje Pelješkog mosta kao i LNG terminala na Krku. Uz to, neprekidno lažno optužuju Franju Tuđmana za izazivanje rata u Hrvatskoj…”.
Mnogi su svojedobno “ustali” u obranu dr. Franje Tuđmana. Kad ih je pogledao naglo su “sjeli”… Kad se pojavio krajem osamdesetih, jedni su mislili da zvoni na uzbunu, a drugi su mislili da zvoni na veliki odmor.
Inače, Ivan Kiš podsjeća na laži o tobožnjem dogovoru Tuđmana i Miloševića o famoznoj podjeli BiH. Kiš nas samo podsjeća na kanonadu laži o ratnim zločinima hrvatskih časnika i vojnika u Domovinskom ratu. Na kraju, miljenici ljevice, velikosrpska politika i pobunjeni Srbi, “fasovali” su u Haagu 1300 godina robije, a Hrvati iz Hrvatske su uglavnom ostali bez bodova. Kiš zna tko je odmah u početku privatizirao najvažnije državne firme – naši ljevičari. Podsjeća nas i tko je pokušao spriječiti izručenje naših udbaša Njemačkoj – ljevičari. Sjećam se da je u tom slučaju Ivan Turudić čvrsto bio za izručenje. Valjda mu danas anacionalna lijeva falanga i zbog toga pokušava izmaknuti stolicu glavnog državnog odvjetnika. Srećom, ostat će samo na pokušaju.
Naši ‘levi’
Nadalje, Kiš nas podsjeća da su naši “levi” bili i protiv uvođenja nacionalne valute – kune. Dvije daleko najneuspješnije hrvatske vlade vodili su Račan i Milanović. Kiš ima kompjutersko pamćenje pa nabraja devastiranje hrvatske vojske i obavještajne službe od strane lijevih vlada. Te iste vlade su, a danas i ljevičarski komentatori ismijavaju modernizaciju hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Međutim, ljevičari su uvijek oduševljeni idejom o privatizaciji hrvatskih autocesta, a tlak im skače na 300 kad na hrvatskom grbu vide prvo bijelo polje. Kiš dalje nabraja kako kad negdje vide ZDS doslovno ih hvata “zov divljine”. Gdje god mogu uporno izmišljaju lažnu povijest od 1941-1945. kao tobožnju borbu za hrvatsku državnost. Kad im se spomene Thompson dobivaju mlade te uporno traže zabrane njegovih koncerata. Pune Arene koncertima Prije, Lepe Brene i Bajage smatrajući to “civilizacijskim dosegom”.
Ivan Kiš smatra kako je ljevica kod nas ateistička i anti kršćanska, pa vi sami ocijenite. Naravno, Kišu nije promaklo kako ljevica podržava pobačaj. Možda za neke kasnije rođene ljevičare ne bi bilo ni tako loše da im se to i dogodio. Ljevica, naravno, podržava LGBTIQ+ agendu, ali kad im se spomene Alojzije Stepinac dobivaju ospice. Katolička crkva i katoličko svećeništvo je na stalnom udaru njihovih kritika i podsmjeha, a s druge strane kad se lomi lebac i traži novčić u njemu onda, kaže Kiš, svi su tamo oduševljeni Porfirijem i SPC-om. Ljevičari dobivaju gastroenterološke napadaje kad se spomene povratak naših iseljenika i njihovih potomaka u domovinu.
Nadalje, Kiš smatra, i u pravu je, kad piše da ljevica ima monopol na hrvatsku kulturu. O medijskom prostoru da i ne govorimo. Jedan od povećih zločinaca u povijesti – Tito – njima je ljubav, inspiracija i predmet neprekidne glorifikacije. Naši “lijevi” uvijek nađu pokoju lijepu riječ za propalu tamnicu hrvatskog naroda – Jugoslaviju. Uvijek su spremni, ne za dom, nego za što čvršće veze sa našim bivšim agresorima dočim su im suspektne veze s tzv. zapadom. I na kraju se Ivan Kiš posipa pepelom i kaže: “Ako sam nešto izostavio – ispričavam se jer je toliko toga protuhrvatskog da je teško sve zapamtiti…”.
‘Plava noć’
Nastavak ove analize Ivana Kiša donosi: “Uglavnom… s tom i takvom ljevicom… koja nikada nije bila hrvatska… niti će ikada biti, lažna hrvatska desnica priželjkuje suradnju! A ta tobožnja hrvatska desnica u biti su ti jugo-komunistički ostatci, politički diletanti… bezglavi smušenjaci… o kojima je govorio hrvatski velikan i utemeljitelj hrvatske države dr. Franjo Tuđman.
Muškarci vladaju svijetom, žene vladaju muškarcima, a nakon zadnjih izbora još nitko ne zna tko vlada Hrvatskom.
Samo podsjećam na američkog kongresmena Harringtona kojeg su novinari na aerodromu u Moskvi pitali koje su stvari u politici najvažnije. Njegov odgovor je ostao za povijest: “U politici su važne samo dvije stvari: prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti…”.
A sad malo o našoj dobroj staroj orjuni. Radio NU u Imotskom objavio je plaćeni oglas o tzv. “Plavoj noći” koja se treba održati u Imotskom 10. svibnja. Odmah se pojavio vrtlog prijetnji i optužbi, nastao je “veliki” skandal. Prijetnje i uvrede zapljusnule su naše društvene mreže. Lokal koji je odabran za taj događaj otkazao je proslavu odnosno podvio je rep. Tako izgleda “Plava noć” u Imotskom. Ljevičarski kritičari i prosvjednici su uvijek na svojim rahitičnim jugo-nogama. Bilo da se tako nešto treba dogoditi u Imotskom, Lici ili Hercegovini, Slavoniji … nevažno je.
Orjuna nikada i nigdje ne spava. Oni čuvaju bratstvo i jedinstvo u Imotskom k’o zjenicu oka. I to onog slijepog…
‘Tko čeka, taj i dočeka’
Izlazi novi roman Ante Tomića. Predgovor piše Dragan Markovina. Oni su čuvari revolucije. I nije istina da revolucija jede vlastitu djecu. Možda je nekada i jela, ali nakon 5. kolovoza 1995.g. oslabili su joj zubi. Jugo-gebisi više ne služe. Sustigle su ih godine, prohujale traktorjade, nema više “krivoustog” da ih isprepada. Dugo se čekao ponovni dolazak srpskog sveta. A tko čeka, dočeka. Na velika vrata srpski svet je ušao u medijski i glazbeni prostor u Hrvatskoj. Cilj mu je, između ostalog, i osvajanje kazališne scene. Zato je počelo predstavljanje razno raznog smeća koje s hrvatskom kulturom nema blage veze. Hajmo konkretno.
Ovih dana je u Splitu, zadnjeg dana “Festivala hrvatske drame – 34. Marulićevi dani” održana predstava za dušu i oči naše jugo-orjune. Bila je to “Uspavanka za Aleksiju Rajčić i Đorđa Kosića ” u režiji Juga Đorđevića, a u izvedbi ansambla Narodnog pozorišta iz Beograda. Zlobnici su na fejsu to “ploveće kazalište” ocijenili ipak pozitivno objavivši kako je “Putujuća vašarska čerga iz Srbije zatvorila 34. Marulićeve dane u splitskom HNK-u”. Da “zatvorili” su oni Marulića u Splitu mada su karte 5. kolovoza 1995.g. bile drugačije raspoređene, tako da se ovakvi ispadi više nikada ne doživljavaju u Lijepoj našoj.
Zasada samo gostuju sa svojim predstavama na Maruliću, ali ako ne budemo oprezni mogli bi nas sve ubuduće zatrovati toliko da Marulića izvodimo “prevedenog” kako bi ga “ceo svet razumeo”. Ma, svaka čast Srbima! Znaju znanje. Znaju kako našim jugo-nostalgičarima podvaliti svoje namjere. Koliko je samo novaca otišlo u “vazduh” da bi splitska orjuna uživala. Josip Jurčević je nedavno napisao: “Zar smo opet zaboravili? Djelovanje srpskih vjerskih, akademskih i kulturnih organizacija je samo priprema za dolazak srbijanskih tenkova”. Njihov jedan od najvećih “intelektualaca” Voja Šešelj je u času iskrenosti rekao: “Tamo gde je jedan srpski grob, to će uvek da bude Srbija”.
Šešelj nije lutao šumama i gorama s partizanima, ali mu ipak još i danas šumi u glavi.
Udarna Pupijeva pera
Kažu i lažu da pobjednici u ratu pišu povijest. Možda je to općenito točno, osim u Hrvatskoj. Nama povijest pišu poraženi. Orjunaško novinarstvo dobiva nagradu ljevičarskog aktivističkog novinarskog ceha. I tako godinama. Ove godine isto. HND-ovci su podijelili nagrade Ivančiću i Šimičeviću za istraživačko i pisano novinarstvo. Viktor Ivančić i Šimčević su udarna pera Pupijevih “Novosti”. Nagradu je navodno zaslužila i Dora Kršul iz krajnje lijevog “Telegrama”. Davora Butkovića su namjerno zaboravili bez obzira što je promijenio novinarski identitet. Uostalom, zašto ih ironizirati. Lijek je poznat. Kad im presahnu izvori financiranja pisat će sami sebi i sami čitati svoje umotvorine…
Jedan od bivših direktora SC Bjelolasica bio je Selim Hrvat. Po nacionalnosti je Bošnjak. Wow, znači još nas ima… nas Hrvata!
Ovih dana je godišnjica kad je umro Tito. Igrači Hajduka i Crvene zvezde su tada histerično plakali. Pala je i tužna pjesma “Druže Tito mi ti se kunemo…”. U Maksimiru su igrali Dinamo i Željezničar iz Sarajeva. Žalio je jedino Ivica Osim. Osim njega nitko… Komentari su tada bili, a i danas su krajnje divergentni. Recimo, Perković Bartoluzzi Ivan pamti: “Hrvat koji je ujedinio sve narode i narodnosti na ovom području. Velik čovjek. Neka mu je vječna slava i hvala”. Bravo Ivane! Tvoj veliki čovjek držao nas je ujedinjene pendrekom i lisičinama. Šteta što nisi na Filozofskom faksu u Zagrebu upisao studij povijesti. Danas bi k’o Tomić i Markovina pisao romane. To su naše mješavine strave i užasa. Da je Tito “veliki čovjek” misle i na jubilarnom 60. Venecijanskom festivalu.
‘Šund’
“Misle” oni, ali misli i “popularna” ministrica Nina Obuljen Koržinek koja je uložila stotine tisuća eurića u Hrvatski paviljon kako bi srpski umjetnici u njemu izlagali radove pune nostalgije za Jugoslavijom. Naša Nina, nakon slučaja Slobodana Praljka, neumoljivo gazi dalje u srčeku svog šefa, a po našim srcima. Sreća što nismo u Gazi. Nina je inače specijalistica za šund. Knjigu s konceptom obrane pred Haškim sudom pok. Slobodana Praljka proglasila je šundom i tako ušla u noviju hrvatsku povijest – šunda. Međutim, za nju sigurno nije šund “umjetnička intervencija” izložena pod brojem 0013 na Venecijanskom festivalu pod nazivom “Wake Me Up in Yugoslavija” ! Ne znam je li se u međuvremenu autorica, srpska umjetnica Darija S. Radaković, probudila.
Ona je 2019.g. osmislila tu “umjetničku intervenciju”, ali s obzirom na “istoriju” (osobito onu nedavnu iz Srbije), prije ili kasnije će netko “intervenirati”. Sigurno ne oni iz Venecije, ali treba biti strpljiv da bi bio spašen. Pa i od istočnih intervencija. Ako bude vojna intervencija, onda smo mirni. Na traktorima bi se ovaj puta moglo pjevati onu “Put putujem”… Međutim, ova Radakovićkina “intervencija” pod plaštem Venecijanskog bijenala je puno opasnija jer ju mi podržavamo i financiramo. Samo se jedan dan probudiš i nađeš se opet u Jugoslaviji. Zamisli, izroniš ujutro iz hrvatskog sna, kad se iznad tebe u krugu tiskaju Ante Tomić, Vedrana Rudan, Boris Dežulović, Gerovac, Jurica Pavičić, Markovina, Jakovina, Hrvoje Klasić, Katarina Pejović, Kekin i njegova žena, itd. Ima da se smrzneš od užasa.
Inače, političkog šunda ima kod nas sve više. Tako se npr.: širi na crvenoj pozadini transparenta crnim slovima ispisana poruka s Trnjanskih kresova: “Milost ne traže, niti bi nam je dali”. Revolucionarna je to poruka iza koje sigurno stoje Mile Kekin, Korlaet, drug Tejac i drugi likovi iz novo marksističke zajednice Možemo! Čeka se još samo da Peđa Grbin, nakon velebne pobjede na izborima, smjeni Turudića i ukine AP zakon čim se oformi novi saziv Sabora. Što se babi htilo, to se babi snilo! U Lici su to pretočili u mudrost: “Šaka jada”.
