Piše: Dr. Herman Vukušić
Prije svega nekoliko tjedana premijer RH, Andrej Plenković, na jednom je skupu izjavio kako je „sada do nas da nam država i društvo bude što kvalitetnije, da se suočimo ozbiljnije s velikim izazovom pada prirodnog priraštaja, demografskim izazovom koji postaje suštinski strateški problem hrvatskog naroda i društva i gdje moramo koristiti sve dobre prakse i mehanizme kako bismo barem usporili negativne trendove s kojima se suočavamo”.
Nisam demograf, ali sam akademski obrazovan i znam da je jedan od ključnih „mehanizama i praksi” na koje se premijer Plenković poziva zdrava obitelj kao temelj šire dtruštvene zajednice, posebice u demokršćanskim zemljama kakvim se Hrvatska, navodno, još uvijek smatra. Pod pojmom „zdrave obitelji” smatram obitelj u kojem su zadovoljeni svi psihosocijalni kriteriji međugeneracijskog razvoja, solidarnosti i aktualizacije dječje potrebe za roditeljskom ljubavi, kako oca, tako i majke.
Osnovne postavke takve obitelji točno prije deset godina definirao je referendumom sam hrvatski narod kada je u Ustav RH postavio definiciju braka kao zajednice žene i muškarca.
Premijer Plenković u svojoj je političkoj dalekovidnosti i mudrosti otišao ipak korak dalje od volje hrvatskog naroda i u prošlogodišnjem programu svojeg „europskog i modernog” HDZ-a obitelj opisao kao svaku „zajednicu koja se temelji na međusobnoj ljubavi i brizi, te načelima solidarnosti i društvene odgovornosti”.
Ovaj novitet u programu vladajuće stranke hametice su pozdravili predstavnici LGBTQ zajednice izjavivši kako im je „drago da HDZ prihvaća postojeću stvarnost”.
Sve to „zakucao” je i Ustavni sud RH svojom jučerašnjom odlukom donešenom nakon skromnog desetgodišnjeg vijećanja o odbacivanju zahtjeva za ustavnosti zakona po kojem se istospolnim zajednicama priznaju obiteljska prava, te dodatno potvrdio „postojeću stvarnost” koju veličaju predstavnici LGBTQ zajednice.
Gotovo nikoga u hrvatskoj politici, kako u vlasti, a tako niti u oporbi, nije previše smetala činjenica da je ta „postojeća stvarnost” u sukobu s referendumski izraženim stavom velike većine hrvatskog naroda, a isto tako je gotovo šaptom nedavno srušen i sam Ustav RH kada je posvojenje djeteta dozvoljeno bračnom paru u kojem osoba koja samu sebe opisuje kao oca ima ženski spolni organ.
Spomenimo još i buru koju je u veljači ove godine izazvala zajednička sjednica odbora za zdravstvo i obitelj Hrvatskog sabora na kojoj se raspravljalo o rastućem trendu broja transrodne djece i mladih u Hrvatskoj, a koju su pripadnici ekstremne ljevice i transrodni aktivisti opisali kao napad desnice na LGBTQ zajednici, išavši toliko daleko da su pisca ovih redova i kolegicu dr. Željku Markić optužili da „sa svojim asistentima s desnice ubijamo ljude”.
Prava istina je naravno upravo suprotna: navedeni rast transrodne mladeži (posebice djevojčica) prati svjetske trendove koji su posljedica direktnog uplitanja transrodnog aktivizma u medicinu, a što su mnoge europske zemlje shvatile nakon što je mnogo mladih ljudi zažalilo što se upustilo u promjenu spola, te je ista u tim zemljama strogo ograničena ili zabranjena do najranije 18. godine života.
Uzevši u obzir sve prethodno napisano, više je nego licemjerno od premijera Plenkovića kada govori o „usporavanju negativnih demografskih trendova”, osim ako uistinu vjeruje u ono što agresivne transaktivističke udruge zastupaju, a to je da biološki muškarac može ostati trudan, a da biološka žena može biti otac?
Političkom laiku ili osobi koja nije informirana o zbivanjima u kuloarima Europske Komisije sve ovo može izgledati kao niz slučajnih ili sporadičnih zbivanja, pa ću stoga ovdje skrenuti pažnju šire javnosti na dokument Komisije koji datira iz 2020. godine, a za koji sam osobno saznao iz kolumne dr. Ivice Šole objavljene u srpnju 2021. godine pod naslovom: „Dolazi era LGBT totalitarizma”.
Dokument se zove „Unija jednakosti – LGBTIQ strategija jednakosti 2020 – 2025” i na svojih 25 stranica vrlo jasno opisuje „postojeću stvarnost” Europe, pa tako i Hrvatske. Neću ovdje dužiti o svim kontroverzama ovoga dokumenta, ali ću u cijelosti iščitati drugi stavak točke 3.3 koji će neupućenima dati jasniji uvid u spomenuto političko djelovanje „modernog” HDZ-a, Ustavnog suda, te premijera Plenkovića osobno:
„Komisija će poticati najbolju praksu izmjene među Zemljama članicama o tome kako učiniti dostupnom zakonsku proceduru promjene spola i procedure temeljene na principima samoodređenja i bez dobne granice”.
U praksi, danas u Hrvatskoj to izgleda ovako: dijete rođeno kao djevojčica u dobi od 16. godina ulazi u ordinaciju psihologa jedne od vodećih medicinskih ustanova u Hrvatskoj, kaže da se osjeća kao muško, na što joj se taj psiholog odmah počne obraćati u muškom rodu, postavlja dijagnozu rodne disforije (laički: transeksualnosti) i dijete potom upućuje na daljnju obradu endokrinologu kako bi počelo primati hormone suprotnog spola u svrhu spolne tranzicije.
Po citiranom mišljenju Europske Komisije to i takvo dijete smije odmah tražiti i osobnu iskaznicu u kojoj će biti naveden spol po djetetovoj želji.
Posljednjih godina diljem svijeta veliki broj medicinara i psihologa sve glasnije diže glas protiv ovako površne i znanstveno neutemeljene prakse, a, kako sam već rekao, istu su u Europi zabranile ili značajno ograničile „transfobne i homofobne” države poput Švedske, Danske, Finske, Velike Britanije, Norveške i Francuske.
U Hrvatskoj su unatrag godinu dana od strane Ministarstva zdravstva pokrenute određene pozitivne inicijative koje su išle u smjeru promjene opisanog stanja, ali su iste naglo prekinute u svibnju ove godine intervencijom s razine više od samog ministra, te je tako i dalje na snazi sustav po kojem je broj transrodne djece i mladeži u Hrvatskoj za osam godina porastao čak dvanaest puta!
Možemo samo nagađati tko bi to ministra zdravstva mogao zaustaviti u pokrenutoj reformi zdravstvene skrbi transrodnih osoba kako bi se održao postojeći status quo koji zagovaraju agresivni transaktivisti, ali sigurno znam da se ta osoba ne zove Anthony Perkins.
U konačnici moram zaključiti da politička zbivanja i djelovanje naših vlastodržaca unatrag dvije godine zaista dokazuju promicanje interesa i jedinstva Europske Unije, ali samo pod jednom zastavom: onom duginih boja…..
