Kiparska i slikarska izložba u galeriji Svetog Krševana u Šibeniku.
Iz tog tvarnog ali i imaginarnog prostora, umjetnice nas zovu i daruju nam spoznaju o maslini koja nas liječi, hrani i njeguje, u svim našim tjelesnim i duhovnim potrebama. Evocirajući stihove dalmatinskog etnomuzikologa, pokojnog Stipišića Delmate, o kojem u katalogu izložbe progovara kustos Anđelko Odak: „Ej, čovječe, vrati se sebi dok još imaš kome!“, poziv postaje praslika masline u nama i mogućnost ponovnog ukrorjenjivanja u baštinu.
Ako ste se zatekli u ovim užarenim ljetnim danima na ulicama kraljevskog grada Šibenika i lagano šetate kalama ukrašenim kamenom, čipkastom arhitekturom, potražite nesvakidašnji doživljaj među zidovima najstarije sačuvane crkve, one iz 12. stoljeća, koja je danas Galerija Svetog Krševana.
Voditeljica Antonija Modrušan ugostila je u mjesecu kolovozu dvije umjetnice koje su građanima Šibenika i njihovim gostima priredile čudesnu priču o maslinama svijeta, od one najstarije u Libanonu, koja ima preko 6000 godina, do onih između 4000 -2000 godina starih koje možemo posjetiti u Grčkoj, Izraelu, Siriji, Egiptu, Libiji, pa rijetke i neponovljive na Korzici, Sardiniji, Sicilji, te neizostavne u Španjolskoj, Francuskoj pa sve do naših lunskih ljepotica na otoku Pagu, starih između 1600 do 2000 godina. Sve njih kao i onu mitsku s Akropole možete vidjeti u ekspresiji dviju umjetnica; akademske kiparice Dijane Ive Sesartić i akademske slikarice Snježane Đirlić Bošnjak. U njihovoj umjetničkoj obradi sve masline svijeta koje svojom vitalnošću i plodonosnom dugovječnošću povezuju zemlju i nebo u simbolici ljudske duše dobivaju epilog svetih maslina MORIAI i onih PREOBRAŽENJA.
Odmah nakon ulaska u galeriju dočekat će nas impozantna kiparska kompozicija viša od 5 metara, duža od 8 metara izvedena u metalnim mrežama( pocinčanim, aluminijskim, inoxovim) unutar kojih lagano plove i lebde grane maslina. Kiparica Sesartić sakupljala je i probirala iste za vrijeme zimske rezidbe u maslinicima duž dalmatinske obale.
U katalogu izložbe pronaći ćemo tekst kustosica njene kiparske izložbe Zdenke Bilušić koja naglašava: „U kiparstvu u kojemu su vidljivi afiniteti za nebo, zemlju, svjetlost, boju s oskudnim mimetičkim podacima, ali s jakim evokativnim i taktilnim, materičkim zasićenjima u kojima ima moći (vizualnih, čulnih, opojnih i mirisnih), a ponajprije širine i univerzalnosti osnovnog motiva masline, ostvaruje se ravnoteža između izgubljenog i iznova nađenog stabla života umjetnice koja o njemu kiparski sanja. Stoga, njene su masline prosanjane, nimalo nostalgične, još manje melankolične.
To je kiparska legenda o suncu i tlu, boji i svjetlosti, drvu i metalu, pamuku i vuni, ženi i materi, vjetru i kiši, nebeskom plesu i glazbi kozmosa čijim je raspoređivanjem vladala kiparska kreativna kompozicija i emotivna ravnoteža, pretvarajući sve u harmoničnu senzaciju univerzuma u najširem smislu.“ I dok vas mreža vuče u visine prema masivnim drvenim gredama, slike na zidu snagom svog kolorita i moćne slikarske forme kojom slikarica Đirlić- Bošnjak poetski uprizoruje stabla masline, polako ulazite u slikarski svijet o kojem kustos Anđelko Odak progovara u tekstu kataloga: Snježana portretira masline. I to tako da im pridodaje ljudska stanja: od iskonske ženskosti („Pramajka“, “Nevjesta“) do ulomaka doživljaja („Nježnost“, “Čežnja mora“) ili kao nadvremensku gestu („ Spremište vremena“, “ Stoljetni san“).
Da bi ta stanja portretirala što snažnije, središte i fokus njezina rada jest moćna organička sila rasta samoga stabla koji izriče prostor oko sebe. Toliko joj je važna da ju potencira skoro do opipa trodimenzionalne reljefnosti.
Te gotovo hipertrofične katedrale čvornih petlji u stezajućem grču, doimaju se kao da napete snage iz širokog debla cijede ulje i znoj, dugu i kamen… Poručuje li nam ovo slikarstvo kako da preispitamo sliku o samima sebi? Hoćemo li biti postojani poput masline? Ukorijenjeni ispravno u zemlji koja nas hrani i kojoj se darujemo? Ova „angažirana“ pitanja nisu heretična niti zabranjena jer figurativno slikarstvo snažno razgovara sa životom. Snježana je maslinama dala misli i kuću od boje, a maslina njoj estetski hlad i ulje harmonije.“
I dok su umjetnice, kako saznajemo iz njihovih životopisa u katalogu, svoja podneblja rođenja, odrastanja i školovanja zamijenile unakrsno sa sadašnjim mjestima života i rada, točnije slikarica Đirlić-Bošnjak je iz svoje Dalmacije otišla u Slavoniju gdje živi i radi više od 25 godina, a kiparica Sesartić je svoj Zagreb, već 25 godina zamijenila za dalmatinsku buru i morske horizonte, našle su se ponovno u svom prijateljstvu i umjetničkom stvaralaštvu ispod tisućljetnog hlada dugovječne i svete masline, u čarobnom ambijentu Galerije sv. Krševana. Iz tog tvarnog ali i imaginarnog prostora, umjetnice nas zovu i daruju nam spoznaju o maslini koja nas liječi, hrani i njeguje, u svim našim tjelesnim i duhovnim potrebama.
Evocirajući stihove dalmatinskog etnomuzikologa Stipišića Delmate o kojem u katalogu izložbe progovara kustos Anđelko Odak: „Ej, čovječe, vrati se sebi dok još imaš kome!“, poziv postaje praslika masline u nama i mogućnost ponovnog ukrorjenjivanja u baštinu.
