Poznati hrvatski stručnjak za nuklearnu energiju i bivši saborski zastupnik Tonči Tadić oglasio se podužim postom na fb-u:
“RAČAN-DRNOVŠEK SPORAZUM O NUKLEARKI U KRŠKOM – 20 GODINA POSLIJE
Prije godinu dana imali smo prvu “plinsku aferu” koja je rezultirala prihodom u Državni proračun od pola milijarde kuna.
Ove godine sam u nevjerici pratio tzv. nacionalnu mega plinsku aferu u kojoj su “briljirali” HEP, MINGOR, HROTE, HERA, PLINACRO itd., a u kojoj je nanesena šteta HEP-u od (pazite sad) 10 milijuna EUR. Ne 700, ne 400, ne 40, nego 10 M EUR.
Puno, zar ne, i razlog za Izvanrednu sjednicu Sabora, jer da je i 1 M EUR bilo bi previše. Pa se analiziraju nastupi loših glumaca u Saboru i oko njega, pronalazi tko je bio Drama Queen itd.
No prije 20 godina the Drama Queen Par Excellence a.k.a. Ivica Račan i njegova koalicijska vlada priuštili su Hrvatskoj štetu od 980 milijuna EUR i nikom ništa. Nije bilo Izvanredne sjednice Sabora, nije bilo drame ni afere, dok sam ja označen kao opasni ekstremist koji sam na tu bezuspješno upozoravao.
Dakle, krajem 1970-ih su Slovenija i Hrvatska, kao socijalističke republike u SFRJ, sklopile sporazum o gradnji Nuklearke u Krškom i Nuklearke u Privlaci (kod Dugog Sela). Obje nuklearke kao 50:50 Joint Venture uz 50:50 raspodjelu električne energije. Pri čemu svatko plaća dekomisiju i zbrinjavanje radioaktivnog otpada za “svoju” nuklearku, nema zajedničke dekomisije!
Krško je sagrađeno, Privlaka nije.
I onda dolazi 1998. i početak slovenskih pregovora s EU, gdje je postavljeno pitanje tko plaća dekomisiju Krškog. Hrvatska to odbija i 1998. slovenski Parlament izvlašćuje Hrvatsku iz Krškog, protivno Međunarodnoj energetskj povelji i pravilima Mđunarodne energetske agencije (IEA). HEP je prislijen kupovati struju na međunarodnom tržištu. Matešina vlada sprema arbitražu u New Yorku uz pomoć IEA.
No onda dolaze izbori 2000. i Račan preuzima vlast na čelu koalicije SDP-HSLS-HNS-LS-IDS-HSS.
Pregovore sa Slovenijom vodi Goran Granić (inače Račanov “interface” u komunikaciji sa stvarnim svijetom, jer Račan nije imao iskustva u ničemu osim Partije). Izaslanik Granića na pregovorima sa Slovenijom je Roman Nota, pomoćnik ministra gospodarstva Goranka Fižulića. I tako su sa slovenske strane pregovarali dva ministra i šef državne Komisije za nuklearnu sigurnost uz svu državnu mašineriju, a s hrvatske strane jedan pomoćnik ministra.
Rezultat je poznat. Hrvatska je pristala 2003:
1) platiti trošak dekomisije Krškog, što nije morala po prvotnom sporazumu = 500 M EUR !
2) oprostiti Sloveniji dug od 280 M EUR jer je morala 4 godine kupovati struju na tržištu EU !
3) platiti Sloveniji trošak održavanja Krškog za te 4 godine
od 200 M EUR (dakle ukradem ti auto i za 4 godine tražim
od tebe plaćanje troška goriva; debilno, zar ne?) !!
Alles zusammen = 500 + 280 + 200 M EUR = 980 M EUR !!!!
Dakle skoro 100 puta veća šteta nego u ovoj plinskoj tzv. aferi.
Naravno da sam na to podivljao i svašta izgovorio na Odboru za gospodarstvo Hrvatskog Sabora na račun vladajućih.
Možda nisam trebao.
Ali bilo mi je šokantno da nitko u Saboru na to nije reagirao osim Kluba HSP !!
Naime HDZ se bavio Antom Gotovinom i braniteljskim Stožerima. A vladajuća Koalicija je s mukom uz puno gunđanja ipak podržala taj Sporazum sa Slovenijom. Ili kako je to opisao pokojni Ivo Škrabalo: “Začepi nos i glasaj”.
Radi se dakle o posve krivoj procjeni vladajućih u vezi Krškog koju plaćamo i dan danas. Trebalo je ići na arbitražu koju bismo sigurno dobili, a ne sve uvezivati u jedan paket: i Krško i Savudriju i Ljubljansku banku i Sv.Geru. No sada nema natrag, potpisano treba poštovati.
Najveća glupost je bila to što su išli sve pregovorima rješavati i sve u paketu, umjesto da idu zasebno i sve na sud.
Ljubljanska banka na Eur.sud za ljudska prava u Strassbourgu – išlo se kasnije i dobili smo.
Krško na sud u New Yorku po Međunarodnoj energetskoj povelji – išlo se kasnije za detalje dekomisije i dobili smo.
Granica na moru i na kopnu – ili na sud ili na arbitražu – išlo se na arbitražu koju je Slovenija de facto i de iure izgubila, iako su je pokušavali “ispod stola” okrenuti u svoju korist.
U usporedbi s tom majmunarijom iz 2003. sve ovo danas izgleda posve beznačajno.
Da pojasnim onima kojima je matematika slaba strana: šteta pričinjena HEP-u 2023. u ovoj plinskoj tzv. aferi iznosi 1% (jedan posto!!) od štete pričinjene HEP-u i Hrvatskoj 2003.
No tada nije bilo drame nije bilo izvanredne sjednice, nije bilo priče o krađi itd. Jedino sam ja u medijima opisan kao opasni ekstremist iz HSP-a, ja koji sam na to bezuspješno upozoravao.
Zanimljiva je u čitavoj priči uloga Predsjednika RH Stipe Mesića.
Pouzdano znam (iz svojih kontakata u njegovom Uredu) da je Mesića i njegove savjetnike ovakav sporazum sa Slovenijom bio jako iznervirao. Vlada RH ga je uz to posve zaobišla i dovela pred gotov čin! No Mesić se čvrsto držao Ustava RH i želio je ostati iznad stranačkih sukoba. Zato nije ni pomišljao učiniti ovo što je učinio Zoki 2023. sazivajući sjednicu Sabora.
