Veza s mojom djecom nikada nije ni spominjana niti je u ijednom trenutku dovedena u pitanje, priča jedna mama.
Svatko tko ih je prošao zna da je prvih nekoliko tjedana majčinstva obično nevjerojatno iscrpljujuće jer; ne samo da su odjednom odgovorne za još jednu osobu, već se mame i same oporavljaju. Ponekad se tako dogodi da se, brinući o svemu tome i prilagođavajući se novim razinama hormona, ne uspiju odmah povezati sa svojom bebom, kako su to vjerojatno oduvijek očekivale i zamišljale tijekom cijele trudnoće. A prema ih tada većina pomisli da su jedine s tim problemom, prema jednom novom istraživanju to i nije rijetka pojava.
Studija koju je prije par mjeseci provela Zaklada Parent-Infant pokazala je tako da se među deset žena više od jedne muči da se zbliži sa svojim djetetom, a većina ih kaže i kako im medicinsko osoblje u tome niti malo ne pomaže; niti za to ima sluha. Zapravo, gotovo tri četvrtine (73%) žena reklo je da nisu od medicinskih sestara, liječnika ili babica ni dobile nikakve informacije ili savjete o zbližavanju s djetetom u prvih nekoliko tjedana njegova života, unatoč smjernicama koje im savjetuju da majkama u tome pomognu kako bi potaknuli zdrav odnos i pravilan razvoj djeteta.
Sudionice istraživanja tako kažu da su osjetile društveni pritisak da uživaju u svojim trudnoćama, te da okolina naprosto pretpostavlja da će se osjećaj povezanosti između majke i djeteta roditi automatski. Zato, naravno, kada on izostane, nastupaju osjećaji straha i krivnje, kažu u studiji, a isto je prošla i 46-godišnja Britanka koja je svoje iskustvo ispričala za Metro.
Kada sam rodila svoje prvo dijete, nije bilo trenutne navale silne ljubavi. Sjećam se da sam držala svoju kćerkicu i mislila kako prepoznajem oblik njezine noge jer sam je osjetila kroz trbuh, ali to je bila samo misao, bez ikakvog popratnog osjećaja. Nakon toga sam se forsirala da nešto osjetim i pitala se je li možda iscrpljenost koju sam osjećala onemogućila naše instant vezivanje. Zbog manjka sna iscrpljenost je trajala neko vrijeme, zajedno s osjećajem preopterećenosti zbog svega što se događalo, kao i stalnih zahtjeva. Gledajući unazad, vjerujem da bi, da sam imala više pomoći odmah nakon njenog rođenja, i naše povezivanje išlo brže i ‘bezbolnije’. Uvijek kažem da bih se puno bolje snašla sa djecom dok su mala da živim u komuni gdje svi pomažu, savjetuju i sudjeluju u odgoju. Ako ništa, dobro dođe razgovor s drugom odraslom osobom, a i dodatni par ruku sigurno čini razliku.
Koliko sam mogla zaključiti, svi su medicinski djelatnici; od sestara i primalja, pa do liječnika opće prakse, bili zadovoljni sve dok je moja beba dobivala na težini i idobro zgledala, no moja veza s njom i osjećaji prema njoj nikada nisu spominjani, niti su dovedeni u pitanje. Meni je na primjer, činjenica da bebe ne mogu jasno izraziti svoje potrebe, uvijek bila (i još uvijek jest) strašna pa dok mi je kćer bila skroz malena, nisam se mogla potpuno opustiti i uživati u majčinstvu i vremenu s njom. To je trajalo dok nije progovorila, i tada sam po prvi put osjetila istinsku i nevjerojatnu povezanost i bliskost s tim malim bićem, ispričala je mama, a svim majkama koje sada prolaze kroz slično iskustvo savjetuje upis na zajedničke tečajeve s bebama; poput pjevanja ili joge za mame i bebe, ili pak tečaja senzorike za bebe; jer pomažu da se brže izgradi (i ojača) veza između mame i malenog djeteta, prenosi Vecernji.
Evo kako razgovarati s djecom kad pitaju – odakle dolaze bebe
