Piše: Zvonimir Hodak
Sjeća li se još tko sjajne kolumnistice Jutarnjeg Tanje Torbarine? Duhovite i zajedljive, ali do danas nedostignute. Međutim, jednog lijepog dana “partijski komitet” je presudio drugarici Tanji i ona je morala otići iz Jutarnjeg.
Razlozi su ostali nejasni, nebulozni, ono kao razbijanje bratstva i jedinstva ili tako nekako. Pa, pa, Tanja! Kad sam kao redoviti čitatelj shvatio da je Tanja dobila “šimecki” u tur napisao sam u ovoj kolumni otprilike da je Torbarina aut, a nju nasljeđuje Jelena Veljača.
To vam je kao da organizirate koncert na kome će pjevati Maria Callas, a umjesto nje na pozornici se pojavi Mica Trofrtaljka. Izvint’e, molim lepo, ali Marija ima grip! Tako se 22. svibnja pojavila kolumna naše Jele s naslovom “Znaju li mladi hodači za život koji je cilj toga skupa?”. Jele se malo čudi što postoje ljudi, i to mladi, koji su protiv abortusa. Njezini argumenti su “bezvremenski”. Kako to da je Tomislav Tomašević pobijedio na izborima, a “toliko ih hoda za vrijednosti koje su upravo dijametralno suprotne njegovima? Djeca, tinejdžeri, adolescenti… Tko su organizatori?… Jel’ to šetnja s klincima uz besplatan katolički rock’n’roll koncert?”.
Na kraju je Jele ipak uspjela shvatiti u čemu je kvaka 22: “No, prošli smo jedni kraj drugih: mnoštvo koje pjeva ‘Moju domovinu’, tako zazivajući na ukidanje prava na abortus kao da je domoljublje nekako(!?) opravdanje za ukidanje prava žena da odlučuju o svojoj trudnoći…”. I to bi uglavnom bilo sve od “nove” Tanje Torbarine. Mladi hodači za život znaju zašto hodaju… Hodaju za očuvanje života od začeća do prirodne smrti. I to je jasno i glasno svima rečeno još u veljači kad je sve počelo. Osim Jeleni Veljači. Život je za nju još uvijek “terra incognita”.
Prvo je bacila oko na drugog, a kasnije je morala pobaciti.
Ostavimo se mi ljudskih prava i abortusa. Evo jedno pitanje iz matematike. Baš me zanima hoće li netko pogoditi… Gospodin Feliks ima 85 godina, a njegova supruga Mery 20 godina. Pitanje: koliko novaca u banci ima gospodin Feliks? Točan odgovor nagradit ću jednom kolumnom Jelene Veljače.
Stjepan Damjanović je akademik i navodno jedan od vodećih hrvatskih jezikoslovaca. Jako me je razveselio izjavom: “Ćirilicu treba uvesti u škole!”. Akademik je jasan k’o boza: “Za sedamdeset godina Hrvati neće razgovarati istim jezikom kojim danas razgovaraju”. To je možda i točno. Ali u tom slučaju bi bilo korisnije da naša djeca, koja su srećom izbjegla abortuse, nauče koristiti kinesko pismo. Dobivši rat 5. kolovoza 1995. g., mi smo se definitivno rastali s ćirilicom. Nadolazeće pismo je kinesko. Lakše ćemo pratiti Tik-Tok. A ćirilice nema ni u “Ćirilici” Miomira Marića na Happy TV.
Trend je jugoslovenstvo. Bilo kuda YU-ga svuda. U Macelju “tvrdi” tuđmanovci odaju počast žrtvama Bleiburga, ali bez prava na grob i spomenik. Na Petrovoj gori Plenkovićev koalicijski partner Pupovac žali za onima kojima je životni cilj bio ubiti Tuđmana. U Zagrebu se oduzimaju ulice svima onima koji nisu na vrijeme otišli u partizane. Gledam na fejsu sliku gradonačelnika New Yorka u dresu hrvatske nogometne repke. Komentar Marka Radoša na to: “Ne znam zašto mi je nekako prirodnije i normalnije te više očekivano vidjeti u hrvatskom dresu gradonačelnika New Yorka nego li gradonačelnika Zagreba”. Jasno je zašto si je do sada život oduzelo preko 3100 branitelja, a ni jedan političar!
Zahvaljujući umjet(ničk)oj inteligenciji najprevođeniji hrvatski pisci su Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Predrag Matvejević, čija su djela s engleskog, talijanskog i francuskog originala kompletno prevedena na hrvatski.
Bubnjar onih koji su “pobijedili” 1945. g. želi da se Pernar što prije osudi na najmanje doživotni zatvor
Hrvatski, nesvrstani, ljevičarski tisak odmah se svrstao. Pažljivo i objektivno prate suđenje Ivanu Pernaru u nesvrstanoj Zambiji. Čitajući Telegram, Indeks, 24 časa i slične tiskovine “optuženi” Pernar samo što nije strpan u zatvor ili zambijsko Vrapče. Kad je sve počelo izgledalo je da je on samo svjedok. Hrvatska pravosudna legenda glasi: “ako je do svjedoka, krava je naša”. Međutim, stvari se u Zambiji brzo mijenjaju. Čeka se samo da Pernar završi u “apsani”, a da se nevinoj dječici i njihovim hrvatskim posvojiteljima priredi svečani doček na trgu Maršala Tita (za sada još u Kumrovcu). Tri godine sam zastupao “Živi zid”, upoznao Pernara i ekipu, ali ni u najgorem snu ne bi pomislio da će Pernar završiti kao djeco-otmičar u nesvrstanoj Zambiji i još nesvrstanijoj DR Kongu.
Naša lijeva medijska falanga suđenje u Zambiji prati redovno, ozbiljno i distancirano. Zgraža se nad činjenicom da “naš” Pernar svjedoči protiv “naših”. Darko Lesi se na fejsu također zgraža: “Kakav mali pozornosti gladan gad moraš biti da bi samoinicijativno u Africi svjedočio protiv svojih sugrađana…”. Javio se na fejsu i “zlobni” Luka Mišetić. Pita se vrijede li isti standardi i za Haag i za našeg Stipu… tj. kakav mali pozornosti gladan gad moraš biti da bi u Haagu samoinicijativno svjedočio protiv svojih sugrađana…”. Međutim, izgleda da se imena naših “svjedoka” ne “zloupotrebljavaju”. Bubnjar onih koji su “pobijedili” 1945. g. te “pravosudna akademija” iliti pravna alkemija jasno i istinoljubivo žele da se “optuženi” Pernar što prije osudi na najmanje doživotni zatvor!
Zambija je konkretan dokaz što sve “Možemo”. A možemo jako puno. Recimo, poslati u Zambiju poznatog splitskog svećenika Antu Žderića da kao specijalni dopisnik Autografa izvještava o suđenju posrnulom Ivanu Pernaru. Crkva i vjera su u ofanzivi. Ubaciti se u Autograf i to kao svećenik! E, to je bingo! Autograf je pun teista… koji vjeruju u Tita i partiju, u Sutjesku, Neretvu, bitke za ranjenike, u 700 tisuća smaknutih u Jasenovcu… Naš budući biskup Ante okomio se na ideologije… Ne na sve, nego samo na one radikalne. Evo misli koje nam šalje hrvatski crkveni sv. Ante: “Radikalne ideologije duhovna su ‘Meka’ za sve one koji nisu bili kadri ostvariti se u bilo čemu u životu, što bi njihovom postojanju dalo smisao. Ideologije su stoga opijum za promašene. One su dobrodošlo pokriće za sadiste i ništarije koje se ne mogu vidjeti ni u čemu drugom osim u radikalizmu nasilja…itd.”.
Ovako općenito izrečeno, naravno da se s time svatko razuman slaže. Međutim, tko su to “oni”, e to zna naš Ante, ali o tome nema hrabrosti progovoriti konkretno već nastavlja općenito mudrovanje: “Oni svoj identitet grade na obmani da su vrjedniji od drugih. Zato broje krvna zrnca, gledaju boju puti i očiju ili motre s koliko se tko prstiju krsti…”. Bravo Ante! Potom se baca na temu Jasenovca. Ante misli (k’o da je član SANU) da je traženje pravog broja stradalih bez veze jer je i jedan ubijeni previše, zapravo nijekanje postojanje logora, a nijekanje je sudjelovanje u zločinu. Ante je tako krenuo “in medias tres!”. Nastavi li ovako uskoro mu ni nebo neće biti granica. Samo naprijed, Antiša!!! Slobodna, Novosti, Indeks, Telegram… svi te čekaju u redu.
Navodno je M. Corleone jednom rekao: Izdaja je posebna po tome što nikada ne dolazi od neprijatelja.
Livaja i sportski čistunci
Na meti športskih čistunaca je trenutno Marko Livaja. Najbolji igrač Hajduka i najbolji strijelac Hrvatske nogometne lige. Krimen mu je “neoprostiv”. Nakon pobjede u finalu Hrvatskog nogometnog kupa Krivaja odnosno Livaja je zapjevao zajedno sa svojim navijačima pjesmu “rugalicu” protivnicima, igračima i navijačima Šibenika.
To je diglo na njihove rahitične čistunske noge sve one koji još uvijek vjeruju u modernu bajku o “športskoj korektnosti”. Kao važno je sudjelovati, a ne i pobijediti. U športu se nikada tako ne razmišlja jer inače ne bi bilo ni nadmetanja tko je bolji. A bolji, oni koji dosegnu vrh, nekada malo pretjeraju u svom oduševljenju. Tako je bilo i u finalu Hrvatskog nogometnog kupa. Na površinu je izbio jedan paradoks. Hajduk i Šibenik igrali su finale u kojem su se znatno jači Splićani doslovno prošetali do Rabuzinovog sunca.
A tu laganu šetnju Hajduku su omogućili upravo Šibenčani koji su izbacili iz daljnjeg natjecanja Dinamo. Hajduk-Dinamo je jedna potpuno druga priča i što je najvažnija puno neizvjesnija. Stoga, što sada? Čistunci traže dekapitaciju glave Marka Livaje usput zaboravljajući slučaj kad je Niko Kranjčar iz Dinama otišao u Hajduk da se pjevala slična pjesma u kojoj je sudjelovao i Vedran Ćorluka… Dramatizirati ovakve ekcese je samo podgrijavanje starih i prastarih priča u kojima homo balkanikus uživa i bez kojih ne može. Ispadi su usko vezani i uz biografije Cristiana Ronalda, Diega Maradone, Neymara…. Jedino je Pele ostao najveći bez značajnijih ispada. Livajin karakter se najbolje očituje u njegovoj igri na terenu, u prgavosti, lukavstvu, snalažljivosti… Zašto bi on sada morao biti proskribiran zato što je zapjevao. Kako bi rekli Zagorci “dajte-najte”.
Klasičnu parolu “Proleteri svih zemalja ujedinite se” zamijenila je jedna puno grublja i pragmatičnija: “Proleteri svih zemalja uozbiljite se“. Ali naši medijski proleteri nikako da se uozbilje…
Je li moguće?
Dok se mi bavimo trivijalnostima kao što su Pernarovo svjedočenje i Livajino pjevanje, svijet ozbiljno maršira u sve mračniju budućnost. Naime, američka kompanija Neuralink u vlasništvu Elona Muska objavila je da je dobila zeleno svjetlo agencije FDA za pokretanje prve kliničke studije u sklopu koje bi se ljudima ugrađivali moždani implantati!
Prevedeno, neće u budućnosti tamo neki Pernar sramotiti samoupravnu Rvacku ni Livaja pjevati što mu padne na pamet. Napredno ljudsko društvo kojim će u potpunosti upravljati “umjetna inteligencija” već kod rođenja ugradit će ljudima u mozak implantat s kojim će izravno komunicirati strojevi i utjecati na ljudsko ponašanje u “poželjnom” smjeru. I onda telepatijom skreneš Pernara s linije njegovog “primitivnog i rasističkog” razmišljanja i on se sav sretan, nakon oslobađajuće presude, baca u naručje bubnjaru Mile Kekina.
Pošaljemo Stipu na bilo koju arbitražu i on svjedoči za Hrvatsku. Pupovac se tako može programirati da preko noći podrži legalizaciju Hrvatske pravoslavne crkve, Bora Dežulović da ne sere po Vukovaru, Sandra Benčić da se malo smiri, a Anka Taritaš-Mrak da svojim javnim nastupima oduševi bar toliko ljudi da na sljedećim izborima ne potone k’o cigla u vodi, a Krešo Beljak da osudi ne samo ustaške nego jednom čak i partizanske zločine u svibnju 1945.g.
Moglo bi se tada putem umjetne inteligencije programirati i da Dinamo i Hajduk ne igraju više prvenstvene tekme već samo prijateljske pod nazivom “budi se sjever i jug”. Naime, povijesni čip je isproban na svinji Getrude i majmunu Pageru. U rujnu 2020.g. u mozak Getrude instaliran je čip veličine kovanice od jednog eura. Kod majmuna se odustalo od instalacije jer je navodno utvrđeno da on već stoljećima ima takav čip u svojoj glavi. U to nisam ni sumnjao. Naročito kad sam vidio ove sa zastavama u Kumrovcu.
Utvrđeno je da čovjek ima preko 30.000 gena. Kako s time hrvatski čovjek izdrži do prvoga?
Listajući stare novine naletjeh na “ubavo” vrijeme potrage za generalom Gotovinom. Na pitanje što bi napravili da na ulici sretnete generala Gotovinu, Stipe Mesić je “duhovito” odgovorio da bi postupio sukladno zakonu, Danijela iz “petkom s Danijelom” bi uzela lovu, Jaca se ponadala da možda ne bi ni prepoznala Gotovinu… Kad je to pitanje bilo postavljeno tadašnjem lideru hrvatskih Srba Vojislavu Stanimiroviću, on je odgovorio: “Nadam se da me general Gotovina ne bi prepoznao!”.
