Početkom 1995. godine predložen je Plan Z-4 (SAD, Rusija, Njemačka, V. Britanija) o političkom rješenju
krize u Hrvatskoj, piše Hrvatski memorijalni centar Domovinskog rata.
Plan je naglasio suverenitet i integritet Hrvatske, ali je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u UNPA područjima Sjever i Jug (vlastito zakonodavstvo i vlada, posebna policija, novac, grbovi, zastave i obilježja te sudski sustav, pravo ubiranja poreza itd.); hrvatska strana imala je ozbiljnih primjedbi na Plan, a Srbi u Kninu nisu ga željeli ni razmotriti.
Pod srpskom okupacijom nalazilo se oko 20 % kopnenog teritorija Republike Hrvatske.
(1.IV.) Odlukom VS UN-a (Rezolucija 981) UNPROFOR u Hrvatskoj postao je UNCRO i preuzeo obvezu nadzora međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske.
Do početka travnja 1995., prema izvješću Komisije eksperata UN-a Vijeću sigurnosti UN-a, u bivšoj SFRJ ubijeno je 200.000 ljudi, a postojalo je 800 koncentracionih logora u kojima je bilo 500.000 zatočenika (od toga je 50.000 mučeno, a 20.000 žena i djevojčica je silovano); najveći broj zločina počinili su srpski ekstremisti i njihove postrojbe.
(7.IV.) Na planini Dinari iznad Knina hrvatske postrojbe oslobodile su područje širine 15, a dubine 5 km
(napadajni boj Skok 1).
HV je stavio pod paljbeni nadzor neprijateljska uporišta na području Uništa i Cetine; pokušaji neprijatelja, koji je djelovanjem topništva iz okruga sela Cetine (teritorij Republike Hrvatske) prekršio Zagrebački sporazum, da u protunapadima vrati izgubljene položaje, nisu uspjeli.
VRO Bljesak
(1.-2., odnosno 4. V.) Vojno-redarstvenom operacijom Bljesak oslobođena je zapadna Slavonija i Posavina – UN sektor Zapad (oko 600 km2).
Početkom 1995. vodstvo pobunjenih Srba odbilo je novi prijedlog međunarodne zajednice – tzv. “Plan Z4” o političkom rješenju krize u Hrvatskoj.
Plan je predvidio iznimno široku autonomiju Srba u Hrvatskoj, gotovo “državu u državi”, na području predviđenih kotareva Gline i Knina, koji bi obuhvatili sve općine s većinskim srpskim stanovništvom. Time su srpski političari jasno pokazali da ni pod kojim uvjetima neće prihvatiti ni mirnu reintegraciju u ustavnopravni poredak RH, ni suživot s Hrvatima.
Budući da su propali i svi kasniji pokušaji hrvatske vlasti i međunarodne zajednice da diplomatskim putem riješi pitanje okupiranoga teritorija, Hrvatska je početkom svibnja 1995. provela novu oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju – “Bljesak”, u kojoj je oslobođeno oko 600 km2 preostaloga okupiranog teritorija zapadne Slavonije.
U samo 2 dana – 1. i 2. svibnja – slomljen je otpor srpskih postrojbi i oslobođeni su Okučani, Jasenovac i Stara Gradiška.
Ostaci poraženoga 18. korpusa “Srpske vojske Krajine” predali su se u popodnevnim satima 4. svibnja iznad Pakraca, a organizirani otpor specijalnih snaga pobunjenih Srba prestao je sljedećega jutra, oko 6.30 sati u području Omanovca.
U operaciji su poginula 42 pripadnika hrvatskih oružanih snaga, a 162 su ranjena. Neprijateljski gubici bili su višestruko veći.
Radi odmazde, srpsko vodstvo zapovjedilo je raketiranje hrvatskih gradova. Napadnut je i glavni grad Hrvatske Zagreb, u kojem su pogođene dječja bolnica, gimnazija, Akademija dramskih umjetnosti i drugi civilni objekti; pritom je ubijeno sedmero, a ranjeno 176 civila.
Tijekom i nakon operacije “Bljesak”, hrvatske vlasti osigurale su humani postupak i sva građanska prava srpskom
stanovništvu, a pripadnicima srpskih postrojbi zajamčena je primjena Zakona o oprostu.
Unatoč tomu, većina stanovnika srpske narodnosti na okupiranom dijelu zapadne Slavonije napustila je to područje
uoči i tijekom operacije “Bljesak”. Pod golemim pritiskom srpskoga vodstva i uz prijetnju nastavka bombardiranja Zagreba, UN je potom organizirao operaciju “Sigurni prolaz”, kojom je najveći dio preostaloga stanovništva srpske narodnosti napustio zapadnu Slavoniju, piše Hrvatski memorijalni centar Domovinskog rata.
