Gošća današnje emisije Nedjeljom u dva bila je klinička psihologinja Marina Grubić.
– Transrodnost je biološki uvjetovana i odrastati s transrodnošću nije nimalo lako, za bilo koje dijete, a onda to nije lako ni za njihove roditelje, rekla je.
Objasnila je da je transrodna osoba ona kojoj se rodni identitet ne poklapa s biološkim spolom.
– Od druge do negdje treće godine dijete, ako je riječ o curici, bira aktivnosti koje su tipične za dječake, igračke, preferira igre za dječake, objasnila je.
Ističe da postoji razlika među djecom. Naime, neki će se izjasniti, izboriti za sebe da ne žele nositi haljinice, ali ističe da djeca još u ranoj dobi nisu svjesna o različitosti svog roda.
– Također, postoje djeca koja su sramežljiva i koja se sjećaju da su se u vrtićkoj dobi htjeli igrati s dječacima, ali se nisu usudili, rekla je.
Počinje izazivati stres uz to da se ne osjećaš dobro u ovom rodu koji ti je dodijeljen rođenjem i postepeno taj stres postaje sve veći, izaziva patnju, izjavila je.
Kaže da je patnja i nesigurnost s dobi sve više i više izražena te da se tada javljaju anksioznost, depresivnost i suicidalnost.
– Najčešće dolaze kod nas djeca zbog anksiozno-depresivnih problema, rekla je.
Grubić: Transdjevojke, koje su biološki dečki, kasnije se javljaju
Kaže da djeca koja dođu kod nje su već bila kod dječjih psihijatara.
– Ovi koji dođu kod mene su već oni za koje stručnjaci sumnjanju da imaju rodnu disforiju. Oni koji dođu kad dođu kod mene, odnosno psihijatara, otprilike jedna trećina djece nije transrodna, rekla je.
Ističe da od 2015. godine postoji lista stručnjaka koje je imenovalo Ministarstvo zdravlja, koja brine o transrodnim osobama i djeci. Dodaje da je sigurno da postoji veći broj tranzicije spola zbog same organizacije da mogu negdje potražiti pomoć, ali i tolerancije.
– Transdjevojke, koje su biološki dečki, kasnije se javljaju. Treba im puno više vremena da izađu, za razliku od transdečkiju, objasnila je.
“Transrodnost nije bolest”
Potrebno je imati edukacije, kaže, za roditelje, za djecu, da shvate o čemu se radi, kako se to radi.
– Ako se djeci ne dopusti tranzicija u adolescenciji u tom razdoblju, trideset do pedeset posto pokuša samoubojstvo.
Istraživanja, kaže, pokazuju da anksioznost, depresivnost šest puta češća, a suicidalnost četiri puta češća.
Na pitanje je li transrodnost bolest, odgovara:
– Transrodnost nije bolest. Tretira se kod psihologa i psihijatara zato što zbog transrodnosti imaju patnju, a ne zato što bi transrodnost bila psihička bolest, objasnila je.
Objasnila je kako ide protokol promjene spola.
– Moraju najmanje godinu dana biti kod psihologa ili psihijatra. Nakon tih godinu dana idu kod drugog stručnjaka i ako oba stručnjaka potvrde da se radi o transrodnosti, onda ih se može uputiti na hormonalnu terapiju, pojasnila je.
U dječjoj dobi se ne čini kirurški dio, ali djeca mogu ići na hormonalnu terapiju, kaže.
– Velik dio skrbi je pokriven HZZO-om, jedino što kod nas operacija se ne radi ovdje, rekla je.
Činjenica je da postoji porast anksioznosti kod djece.
– Jako se naglašava nakon pandemije, ali taj rast je počeo desetljeće prije se jasno vidi. U praksi smo svjesni koliko je taj rast išao i prije pandemije. Jedan od razloga je sigurno i to da su jedne od promjena u društvu velike, da adolescenti koji jesu u toj fazi da im je samima teško i da se moraju prilagođavati na životne promjene. Dakle, ima tu brzih promjena, sve je nekako brže i zahtjevnije, objasnila je.
Kaže da na anksioznost kod adolescenata utječe i digitalizacija. Tvrdi da se adolescent tada sam po sebi ne uspoređuje s vršnjacima, već s tisućama ljudi na društvenim mrežama.
– Naravno da je veće očekivanje da će imati niže samopouzdanje jer ne može nikako udovoljiti nekakvim kriterijima za biti dobar uspješan i lijep, poručila je.
Problem je stres
Stres utječe na anksioznost kod adolescenata, neki osjećaju strah od klimatskih promjena pa i samog rata u Ukrajini, kaže.
– Veliki uzročnik stresa je naš školski sustav. Ja to često kažem, da je naš obrazovni sustav opasan za zdravlje, nažalost nekada i po život. Dakle, ta razina stresa koja imaju naša djeca, ta kompetitivnost, odmah misle na ocjene, rekla je.
Pritisak postoji jer je sustav takav, kaže.
Danas je teško pronaći pomoć za djecu iz spektra autizma.
– Mi radimo procjenu, pratimo djecu, ali zapravo, ono što njima treba je rana intervencija i rehabilitacija. Čak ni u Zagrebu vi nemate dovoljno mjesta, a da ne govorim o ovi manjim mjestima, rekla je.
Poručila je da je malo psihologa po školama i kliničkih psihijatra koji bi mogao pomoći djeci, piše HRT.
