Na Wikipediji, toj sveprisutnoj internetskoj enciklopediji, postoji nešto što bi trebalo predstavljati moju biografiju.
“Miroslav “Ćiro” Blažević”, navode odmah na početku, “rođen je u Travniku 10. veljače 1935.”
To lijepo zvuči, priznajem, ali problem je taj što: niti sam rođen u Travniku, niti sam rođen tog dana…
Mom ocu Mati nije se, naime, previše žurilo da ode prijaviti moje rođenje. Otišao je tek idući dan i tako je 10. veljače postao službeni datum po kojemu se mnogi ravnaju iako ja znam da je to zapravo bio deveti. Isto tako, moje mjesto rođenja nije Travnik, već tri kilometra udaljeni Dolac na Lašvi, ali to je takav podatak da ga ni oni originalni francuski enciklopedisti s kraja 18.st. ne bi dokučili, a kamoli ovi internetski.
Da se Cappelo tu rodio, kažem često, ne bi ni do Turbeta stigao…
Dalje nisam ni čitao što pišu na toj Wikipediji već sam za ovu prigodu kronološki sastavio jedan kraći pregled moga života, a koji iako faktografski točan, ne može ni približno u ovim natuknicama prikazati kroz što sam sve prošao… Ostvario sam, istina, određene rezultate, ali vjerujte mi kada vam kažem da mi nipošto nije bilo lako.
Život je jedna jebena akrobacija… a ovo u nastavku je moja legitimacija
09. veljače 1935. – U Docu na Lašvi rođen sam kao osmo, najmlađe dijete u obitelji. Otac mi je bio Mato Blažević, a majka Katarina. Svetica jedna s kojom se i dan danas konzultiram u nekim teškim životnim trenucima. Umrla je mlada i nije doživjela moje najveće uspjehe iako je uvijek u njih vjerovala. U amanet mi je ostavila da se brinem o svojim starijim sestrama, toliko je, eto, vjerovala u mene, a ja je nisam razočarao. Mato je volio popiti, ali bio je dobar čovjek.
1940. – Tijekom novogodišnje proslave u Hrvatskom domu koji je vodio moj otac, po drvenom lutku nekog trbuhozborca koji je gostovao sa svojom predstavom dobivam nadimak Ćiro. Djetinjstvo su mi obilježili glad, rat, stigma nacionalističke obitelji i neimaština, a u ratu mi ginu i dva starija brata koje moja majka nikada nije preboljela. Ja tada po prvi put postajem svjestan besmislenosti rata, nakon kojega se, kako jedan pjesnik kaže: ‘vojskovođe rukuju, a ostaje jedna neutješna majka koja je izgubila svog sina, žena koja postaje udovica i djeca koja će odrastati bez oca…’
1950. – Debitiram za momčad Bratstva iz Travnika. Kako sam prema propisima Nogometnog saveza morao biti punoljetan, a meni je bilo tek 15 godina, u klubu su krivotvorili moj rodni list i igračku legitimaciju da ispadnem stariji. To je posebno smiješno jer ću kasnije u životu, a pogotovo u onom trenerskom dijelu života, nastojati da ispadnem mlađi… Već u premijernom nastupu protiv Plamena (3-1), postigao sam dva gola. Igram na poziciji krilnog napadača i utvaram si da uopće nisam loš.
24. siječnja 1952. – Po prvi puta u povijesti jugoslavenskog skijanja pobjednik nije bio Slovenac. Na juniorskom prvenstvu u skijaškom trčanju pobjeđuje vaš Ćiro. Nastupio sam u ručno izrađenim skijama i flanelastoj košulji, a kao nagradu za neočekivani trijumf u skijaškom trčanju dobio sam vuneni pulover i kilogram naranči.
Kasnije sam se, zahvaljujući vlastitim sposobnostima, izborio da dobijem i stan za taj uspjeh.
1954. – Na poziv direktora Otta Hoffmana s Dinamom idem na 47-dnevnu turneju Mediteranom. Od dnevnica (tri dolara po danu) kupujem prve cipele, sako i kofere, a tamo pronalazim i sve što je potrebno za moju sestru Jozefinu da si sašije vjenčanicu za predstojeću svadbu… Po povratku u Zagreb radio sam kao metalostrugar u Elektri gdje sam doživio strujni udar, a samo munjevitom reakcijom električara koji je razbio osigurače ostajem živ. (Kasnije ću u životu još dva puta za dlaku izbjeći smrt. Dok sam bio igrač Rijeke pozlilo mi je i doživio sam izljev krvi u želudac. Hitno sam tada prebačen u bolnicu, a to što sam ostao živ mogu ponajviše zahvaliti svojim tadašnjim suigračima koji su mi darovali krv. Treća takva situacija bila je nakon utakmice s Budućnosti i Dinamovog osvajanja prvenstva ‘82.g. Navijači su utrčali u teren i jedan od njih povukao je moj bijeli šal na lijevo, drugi na desno, a vaš Ćiro ostao je u sredini bez kisika. Da ih netko od mojih sinova nije tada razdvojio, ova moja biografija bi već na ovom mjestu bila okončana).
1955. – Odlazim na odsluženje vojnog roka u Čačak. Zbog svjetske krize oko Sueskog kanala ”odgulio” sam 24 mjeseca u JNA, umjesto predviđenih 18. Možete zamisliti koliko sam bio sretan zbog toga…
1959. – Kao igrač Sarajeva, na treningu B reprezentacije Jugoslavije, doživio sam tešku ozljedu križnih ligamenata. Stradalo koljeno nikada nije povratilo prvotnu funkciju i to je bio početak kraja moje igračke karijere, a za koju sam uvjeren da bi bila značajna da nije došlo do ove grube povrede. Često se na Internetu može pronaći da ja, kao po vlastitom priznanju, nisam bio neki igrač. To sam mogao negdje reći samo u šali, a prihvatilo se kao da je sveto slovo. Prava istina je da sam bio odličan igrač, pitajte ove moje suvremenike ako je uopće netko od njih živ, a ne bi uostalom ni mogao dobiti poziv za reprezentaciju da nisam valjao.
1960. – Postajem igrač Rijeke i selim na Kantridu. Ta odluka je sudbinski odredila moj životni put jer već iduće godine ženim Zdenku, moju Nenu, s kojom ću preko 60 godina ostati u braku.
1963. – Na poziv bivšeg suigrača iz Dinamovih dana, Leva Mantule, odlazim u Švicarsku gdje nakon probne utakmice potpisujem ugovor sa Sionom. Koljeno je izdržalo tu utakmicu pa nisu primijetili da sam ozlijeđen, a na liječničkom pregledu sam im podvalio ono drugo, zdravo koljeno da kontroliraju, ali tijekom nekoliko narednih utakmica imati ću dosta problema zbog toga. Nije bilo lako igrati tako ozlijeđen, a da pri tome to nitko ne primijeti. Istovremeno radim kao metlar u školi, vozač šlepera, prevozim mlijeko, radnik sam na proizvodnoj traci u tvornici satova i sve ono drugo što jedan pošteni ekonomski emigrant mora raditi kako bi preživio. Otprilike tada uviđam da je u životu najvažnija lova! Sve ostalo je folklor…
1966. – Završava moja igračka karijera! Nakon još jedne operacije koljena pokušao sam se brzo vratiti na teren iako su mu liječnici sugerirali dugačku stanku, ali kako u tome ne uspijevam, Sion angažira drugog stranca (jugoslavenskog golmana Blagoja Vidinića) i za mene tu više nije bilo mjesta.
1967. – Poslije očajničke potrage za klubom kojega bih trenirao, prvi angažman nalazim u Veveyu. Klub u četvrtoj ligi nikoga nije zanimao, a meni su za treniranje dali početnu plaću od 700 franaka od čega sam najam stana plaćao – 500!
Usporedno sam, kako bih zaradio za hranu svojim kćerkama Barbari i Katarini, radio i u ateljeu za dekoraciju.
1971. – U samo četiri sezone, Vevey vodim od najnižeg ranga do Prve švicarske lige. Zaprimio sam ključeve Veveya i uz najviše priznanje postao počasnim građaninom. Iste godine u Lausannei mi se rodio sin Miroslav, a ja postajem trenerom Siona s kojim 1974. osvajam Švicarski kup.
1976. – Dobivam švicarsko državljanstvo i Savez me imenuje izbornikom. Reprezentaciju sam vodio samo dvije utakmice budući da me gazda Lausanne Sporta, s kojim sam imao važeći ugovor, nije želio prepustiti Savezu.
1979. – Vraćam se u Jugoslaviju i postajem trenerom Rijeke. Netko me je u Švicarskoj uvjerio da sam najbolji trener na svijetu, a ja sam pomislio da bih onda, ako sam zbilja najbolji, trebao otići tamo gdje su najbolji igrači – u Hrvatsku.
1981. – U zimskom prijelaznom roku napuštam Kantridu i dolazim u Maksimir. Preuzimam momčad Dinama na 14. mjestu da bi sezonu završio – na petom. Tada izgovaram rečenicu koju su Dinamovi navijači čekali 24 godine: “Biti ćemo prvaci!”
1982. – Dinamo je postao prvakom Jugoslavije! Atraktivan nogomet potaknuo je svekoliko zanimanje, ali i nacionalnu euforiju. Dinamo je te godine imao rekordnih 50 000 članova kluba.
1983. – Nakon što je pod čudnim okolnostima izgubljena borba za još jednu titulu, a ja nisam želio sudjelovati u radnjama koje bi povrijedile šport i bacile loše svijetlo i na našu titulu od prethodne godine, s Dinamom osvajam Kup Jugoslavije koji je tada bio itekako cijenjen. Iste godine, na dobronamjernu i spasonosnu sugestiju Jure Bilića, tada visoko pozicioniranog hrvatskog političara, napuštam Hrvatsku i odlazim u Švicarsku preuzeti Grasshoppera.
1984. – Već u prvoj sezoni sa ”skakavcima” osvajam naslov prvaka Švicarske.
1986. – Dajem besu predsjedniku Prištine Muharremu Ismajliju i potkraj sezone dolazim kako bi kosovski klub spasio od ispadanja. Nakon što sam obavio misiju, uz ogromnu podršku navijača, po drugi puta postajem trenerom Dinama.
1988. – Preuzimam jedan od najpopularnijih francuskih klubova – Nantes. U Francuskoj su me zatekle i demokratske promjene na hrvatskom tlu. Uspostavom Republike Hrvatske dobivam ponudu da postanem ministrom sporta, ali nakon kraćih konzultacija sa suprugom koja mi objašnjava da nemam dovoljno znanja za tako odgovornu političku funkciju, odbijam tu mogućnost. Ministrom postaje netko s još manje znanja…
1991. – Umjesto u Hrvatskoj Vladi, završio sam u Solunu. Kao trener PAOK-a radio sam godinu dana i naučio samo jednu riječ na Grčkom: “avrio!”. To mi je naime predsjednik kluba Vulinos svaki put govorio kada sam ga došao tražiti dogovorenu lovu, a u doslovnom prijevodu ta riječ znači: “sutra”.
Kada sam shvatio da zapravo znači “malo sutra”, jer mi lovu nikada nije dao, napuštam PAOK.
1992. – Vraćam se u Hrvatsku i postajem trener Croatije. Već prve sezone s Croatiom uzimam prvenstvo Hrvatske, a naredne i Kup.
1994. – Odlukom HNS-a postajem izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije. Uoči premijernog nastupa protiv Španjolske u Valenciji (2-0), izgovaram rečenicu koja će postati lajt-motivom moje izborničke epohe: “Hrvatska ima najbolje igrače na svijetu!”
Nisam dugo čekao na potvrdu te moje dijagnoze!
1996. – Hrvatska reprezentacija je ostvarila plasman na Europsko prvenstvo, što je za hrvatski nogomet predstavljalo prvi nastup na velikom natjecanju. Uz velike sudačke krađe eliminirani smo u četvrtfinalu od Nijemaca (1-2), kasnijih prvaka, a mi uslijed toga postajemo peta reprezentacija u Europi.
1998. – Tek kroz dopunske kvalifikacije (protiv Ukrajine) Hrvatska je ostvarila plasman na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. Tih 35 mondialskih dana predstavljaju vrhunac moje trenerske karijere. Hrvatska je u polufinalu izgubila od Francuske, svjetskog prvaka i domaćina, no u utakmici za treće mjesto pobjeđujemo nikada jaču Nizozemsku i osvajamo broncu. Hrvatska je proglašena najvećom senzacijom turnira, a ja ‘trenerom svih trenera’. Priznanje sam dobio od kolega, uz konstataciju: trenerska ruka najviše se prepoznala u igri hrvatske momčadi!
2000. – U čudnim kvalifikacijama (itinerer natjecanja uvjetovan je NATO-vom intervencijom u Srbiji), Hrvatska nije izborila nastup na Euru. Neki igrači (među njima i kapetan Boban) oprostili su se s reprezentacijom, a ja podnosim ostavku na mjesto izbornika.
Novi posao dobio sam u Teheranu kao izbornik iranske reprezentacije.
2002. – Po povratku iz Irana, preuzimam Osijek i spašavam ih da ostanu na prvoligaškoj mapi HNL-a. Karijeru zatim nastavljam u Maksimiru. Po četvrti puta postajem trenerom Dinama i osvajam prvenstvo, a čime stječem status najuspješnijeg trenera u klupskoj povijesti!
2004. – Preuzimam varaždinski Varteksa gdje za pomoćnika postavljam Zlatka Dalića.
2005. – Postajem trener Hajduka, ali kraj sezone ipak dočekujem kao trener švicarskog Xamaxa iz Neuchatela. Ne pitajte zašto.
2006. – Shvaćam da se najbolje osjećam u Zagrebu pa preuzimam istoimenu momčad s kojom uspijevam ostvariti dobar rezultat.
2008. – Postajem selektor Bosne i Hercegovine i kroz nogomet, kako si utvaram, bosanskoj raji pružam mnogo sretnih trenutaka. Na Svjetsko prvenstvo se nažalost nismo uspjeli plasirati jer je Portugal u dopunskim kvalifikacijama ipak bio moćniji rival, ali ekipa koju sam u svom izborničkom mandatu oformio, pod vodstvom Safeta Sušića uspijeva otići na iduće Svjetsko prvenstvo u Brazil. Dio mene je, barem mi se tako čini, utkan i u taj njihov uspjeh.
2009. – Potpisujem ugovor s klubom Shanghai Shenghua, a vodio sam i kinesku olimpijsku reprezentaciju.
2012. – Vraćam se u Iran. Ondje treniram, a potom postajem i sportskim direktorom prvoligaša Mes Kerman.
2013. – Ponovno sam neko vrijeme u Zagrebu, a potom odlazim u Tuzlu spašavati Slobodu od ispadanja. U tome, naravno, i uspijevam!
2014. – Posljednju trenersku epizodu imao sam u lijepom Zadru, ali to nije dugo trajalo. U međuvremenu sam, upravo mi je palo na pamet, vodio i slovensku Muru, ali ne mogu se točno sjetiti koje godine…
2015. – Počinjem novu karijeru kao motivacijski govornik kroz predavanja o sedam faktora uspjeha u svijetu sporta i korporacija, a djelujem i kao posebni savjetnik za razna sportska udruženja, saveze i klubove.
2021. Postajem Počasni izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije.
2022. Počasni građanin Travnika.
Bilo je u ovih više od osam desetljeća još mnogo toga, a što nije ovdje stalo, ili se jednostavno nisam uspio trenutno toga sjetiti, ali utvaram si da me u životu čeka još zanimljivih stvari pa se tako i ova biografija – pisana isključivo za ovu moju Web stranicu – treba tretirati kao privremena i promjenjiva.
Još je mnogo pobjeda, uvjeravam vas, pred vašim Ćirom u ovoj utakmici zvanoj život…, napisao je legandarni Miroslav Ćiro Blažević u svojoj biografiji.
