Dva zagrebačka benda imaju prvi zajednički koncert u zagrebačkom klubu Bogaloo 19. studenog.
Bend Lili Gee postoji 5 godina i objavio je 2 CD-a, Predigru u izdanju Spone/Aquariusa i Ispod kože u izdanju Croatia Recordsa prošle godine. Također, imaju i vinilno EP izdanje s 4 pjesme posvećene glazbenim rock uzorima.
Heidi šeće psa je osnovan 2016., a prvi singl objavili su 2017. u siječnju. Prvi album je izašao 2021. u proljeće, usred lockdowna i zove se jednostavno Heidi šeće psa. Na njemu je 13 pjesama, a nakon njega su izdali još 2 singla kojima su najavili rad na drugom albumu.
Dvije atraktivne pjevačice bendova, Lidija Graovac (Lili Gee) i Smiljana Štrbac (Heidi) očekuju dobru zabavu na prvom zajedničkom koncertu za svoje fanove i prijatelje. Kako su počele glazbene karijere i odlučile se za pozornicu, otkrile su u razgovoru za Hrvatsku danas.
Idemo se malo vratiti u prošlost. Kad ste počele pjevati?
Heidi: Ja mislim s dvije godine. S tri sam dobila čokoladu u tramvaju jer sam pjevala naslovnu pjesmu iz Našeg malog mista. Neki je lik sišao sa mnom i mamom iz tramvaja i dao mi čokoladu jer sam, kao, lijepo pjevala. Pjevala sam i u vrtiću, zatim u školi u zboru, a od 11 do 16 godine išla sam u ritmičku školu u kojoj sam imala obavezan predmet klavir pa sam onda paralelno imala solfeggio i satove klavira i tako stekla dodatnu glazbenu naobrazbu.
Školski zborovi su bili ambiciozni, tako da smo i u osnovnoj i srednjoj školi stalno bili među najboljim zborovima na smotri zborova u Varaždinu. Ritmička škola je išla paralelno s tim.
Lili: Ja sam zapravo isto oduvijek voljela pjevati, ne seže mi baš pamćenje toliko daleko da znam kada sam točno počela. Na nekom sam razrednom natjecanju pobijedila pjevajući “Kiša pada, trava raste”. Nisam pjevala po zborovima, ali sam išla u nižu glazbenu školu. Svirala sam violinu što zapravo nije bio moj prvi izbor. Htjela sam svirati klavir, ali su mi na upisu rekli da trebam imati klavir kod kuće za vježbanje, a violinu se moglo posuditi. U tom mi je trenutku prišla moja buduća profesorica violine i rekla: Violina je kraljica instrumenata. To me kupilo. Violinu sam svirala i u školskom tamburaškom orkestru. Profesorica iz glazbenog nas je radi proba često izvlačila s nastave pa sam zarana uočila benefite bavljenja glazbom.
Onda je došla srednja škola. Jeste li pjevale samo po tulumima ili ste imale angažmane, poluprofesionalne, amaterske, natjecanja, koji su vam bili uzori…?
Heidi: Ja sam s bendom Poesis bila na Natjecanju amaterskih vokalno-instrumentalnih sastava u Velikoj Gorici u trećem srednje, ali inače nismo išli ni na kakva natjecanja. Na plesna natjecanja nisam išla, ali sam u trećem srednje odlučila napustiti ritmičku školu i prestala svirati klavir. Prebacila sam se u plesne punktove Tihane Škrinjarić jer sam vidjela “Flashdance” i odlučila da želim tako plesati. Skužila sam da to neću moći u ritmičkoj pa sam se preselila kod Tihane Škrinjarić i vrlo brzo počela imati prve plesačke gaže na telki.
Zapravo sam puno više voljela pop nego rock, iako sam se u osnovnjaku zaljubila u Riblju čorbu, voljela sam jako Novi val, Azru, Parni Valjak, a voljela sam i Smoke on the water. Čula sam na nekom tulumu pjesmu “Another brick in the wall” od Pink Floyda, nisam imala pojma ni kako se ploča zove ni kako se pjesma zove, samo sam znala da su Floydi i onda sam napenalila tatu da mi ide to kupiti i čistim slučajem kupila dupli album The Wall jer sam mislila: Tu ima najviše pjesama pa bum valjda potrefila tu koja mi se svidjela i onda sam potpuno poludjela za tim albumom još u nižim razredima osnovne škole.
U srednjoj sam puno više voljela pop, jako sam voljela Madonnu, Duran Duran, Simple Minds. Kad je U2 snimio “The Unforgettable Fire”, počeo mi je bivati najdražim bendom, što je i ostao do dana današnjeg. Voljela sam i onaj norveški bend A-ha jer je tamo bio jedan plavokosi, koji je ekstra puno sličio na mog prvog dečka u životu s kojim sam se držala za ruke pa sam onda odmah zavoljela i taj bend.
Lili: Ja sam zapravo imala obrnuti put, od popa prema rocku, mada mi je i danas pop jako drag, osobito pop-rock. U osnovnoj sam školi jako voljela Michaela Jacksona, album Bad mi je bila prva ploča, iako su tada već ploče bile na odlasku i nije se dao naslutit njihov comeback. Prva kazeta, to čovjek pamti, mi je bila “The Final Countdown” grupe Europe. Voljela sam i Falca, čiju mi je kazetu poklonio tetak. U srednjoj sam školi, kako sam išla u bivšu Kulturu, koja je bila cool i svi su bili rokeri, hipiji, panker, darkeri pa sam zagrebala po tome i počela slušati Doorse, Janis Joplin, Tada je još postojala Rupa kod stojedinice i još neka mjesta koja su nažalost nestala, ali tad mi je to bila neka furka. To je bilo vrijeme intenzivnog otkrivanja glazbe iako sam s violinom prestala, a s pjevanjem još nisam počela.
Onda ste se malo uozbiljile, krenule na fakultet, posao, što je bilo s glazbom…?
Heidi: Počela sam voditi grupe odnosno počela raditi kao plesni pedagog, a dobili smo i veliki ugovor s Levisom i radili plesne revije po bivšoj Jugi. 1992. je počela Sedma noć i sve te neke televizijske emisije. Ja sam prestala pjevati po bendovima u Zagrebu, a u malom mjestu Vinišće kraj Trogira sam imala neki kao bratski bend kojima sam pjevala bekove i nastupala s njima kad bi svirali u Zagrebu.
Oni su radili autorske stvari, dolazili su na Demo X, koji je u to doba bila najjača demo emisija a uređivao ga je Bahrija Golubović na Zagreb 2 tj. današnjem HR2. Oni bi mi poštom poslali kazetu sa svojim stvarima, a ja bih na to složila neke bekove. Nastupali smo na tom Demo X-u i ušli u finale. U finalu je pobijedila grupa Alter Ego, tako sam ih upoznala i oni su me pitali bi li im ja pjevala bekove na albumu čije je snimanje bila nagrada za pobjedu.
Tako sam 1991. snimila bekove i tada negdje prestala pjevati, počeo je rat. Album je izašao, ali s 4 godine zakašnjenja. Uglavnom, pjevanje je palo u drugi plan. Počeo je faks, pa sam počela raditi, a paralelno s tim sam išla na probe za sve moguće emisije pa sam još vodila 4 puta tjedno plesne grupe i nisam baš imala vremena.
Počela sam nešto pjevački raditi s jednim DJ-em, ali je frajer poludio kad je vidio da se možemo naći samo jednom tjedno, srijedom od 20 do 22 i da ja nakon toga moram ići kući spavati jer se dižem u pola 7 ujutro. Mislila sam da se više nikada ni neću baviti muzikom.
U to je doba bio dance, koji mi baš i nije legao, osim grupe ET, koje sam obožavala zbog toga kako Vanna pjeva. U tome sam se vidjela jer ona ima taj sopran, ne jer mislim da tako dobro pjevam, nego mi je po tim nekim visinama bilo super pjevati njihove pjesme. Ostalo mi je bilo nezanimljivo, uz to su se tinejdžeri počeli probijati na scenu pa sam smatrala da sam sa svojih 25, 26 godina furt prestara i nisam razmišljala o glazbenoj karijeri dok nisam srela Hrvoja Borošića.
Lili: Na faksu je počelo s karaokama. Kako sam studirala turski, dobila sam dvomjesečnu stipendiju za Tursku. Otišli smo u Antaliju i tamo otkrili karaoke bar, koji je držao jedan simpa par, Turkinja i Amerikanac i u kojem su se skupljali stranci iz čitavog svijeta. Skoro svaku večer smo tamo izlazili i pjevali.
Kod nas još karaoke nisu zaživjele tako da sam se totalno raspametila. Pravo je čudo da sam završila faks. Na faksu sam također jednog dana vidjela i poziv na audiciju za prateći vokal Soul Fingersa. Tu sam informaciju zapravo dobila s više strana, od frendica koje su znale da želim pjevati. Uvijek sam ih voljela slušati i gledati i često bih se u trenucima krize kojih ima u svakom poslu prisjećala misli koja mi je prošla kroz glavu kada sam ih gledala na nekoj brucošijadi: Bože, sve bih dala da sam na mjestu njihove pjevačice.
Poslije, kad bi mi bilo teško, ipak je to kruh sa sedam kora, neizvjestan kao i svaki umjetnički poziv, rekla bih sebi: To si željela, tome si se divila, tome si težila. Dobro se tu i tamo prisjetiti toga jer je u ljudskoj prirodi da stvari počne uzimati zdravo za gotovo. I ja sam imala 25 kada sam potpisala ugovor s njima i na spomen petogodišnjeg ugovora pomislila: Kaj te vi ludi? Mislite da ću s tri banke još cupkati po pozornici i mrdati dupetom. Na kraju sam u bendu ostala 15 godina. Tada sam se u tim godinama vidjela u nekoj ozbiljnoj priči, tzv. ozbiljan posao, obitelj… A evo me i u novom bendu već 5 godina, još sam tu i još uvijek mrdam.
Što je na kraju bilo s faksom, karijerom?
Heidi: Završila sam Ekonomski faks i čim sam ga završila sam počela raditi. Nisam se baš usrećila s prve dvije firme u kojima sam radila tako da sam tamo ostala dosta kratko. U trećoj sam se zadržala malo duže, oko dvije i pol godine, a onda sam ostala bez posla jer je ta firma imala račun u Gluminoj banci koja je propala. Nakon toga sam zapravo živjela najbolju godinu svog života.
Nisam radila ništa osim što sam plesala. Išlo je bolje nego kad sam radila jer sam mogla stalno dolaziti na probe. Kad radiš, ne možeš dolaziti na sve probe, pa svi idu negdje na put, a ti ni to ne možeš. A kad se išlo na putovanja s telkom, to je bilo genijalno. Plate ti puni pansion i još dobiješ cijelu dnevnicu i honorar. Budeš na putu s ekipom po 5 dana, obično su ta događanja bila u Opatiji tako da sam upoznala skoro sve opatijske hotele i to mi je fakat bila najbolja godina u životu.
Ono, ujutro se digneš kad se probudiš, nema tog nekog stresa i presinga, ali budući da sam se ja rodila zabrinuta, znala sam se noću buditi s mišlju: „Ne mogu zauvijek plesati, tko će mene zaposliti ako ne budem ništa znala iz svoje struke. Imam već toliko godina, a ne znam ništa konkretno raditi.“
Kada sam dobila posao u KPMG-u gdje i sada radim, prestala sam se baviti plesom doslovno preko noći. Snimali smo glazbeni kviz Treća sreća, bila sam na stejdžu i molila Boga da ne dobijem posao. Čula sam da mi zvoni mobitel i rekla: O ne, sigurno sam dobila posao! I fakat su me oni zvali da u ponedjeljak dođem raditi, a bio je petak, tako da sam dosta naprasno završila svoju plesnu karijeru. I dalje sam vodila grupe, ali nisam više nastupala. Bilo mi je potpuno nezamislivo da se više nikada neću popeti na stejdž, tako da sam se u nekom trenutku osamostalila i vodila svoj plesni punkt pa bih na produkcijama koje sam organizirala za roditelje plesala sa svojom najboljom grupom, ali i dalje nisam mislila da ću se baviti glazbom dok nisam srela gospona Borošića.
Lili: Ja sam svoj faks isto zgotovila, turkologiju i fonetiku, dobar dio sam paralelno pjevala. Faks se malo otegnuo, što zbog pjevanja, što zbog prirode studiranja na FFZG-u. U moje je vrijeme prosječno trajanje studiranja bilo 8 godina pa sam i ja nekako dosegnula taj prosjek. Kako je pjevanje zadovoljavalo sve moje potrebe u tom trenutku, imala sam dugo sretno djetinjstvo i nisam razmišljala o ničem ozbiljnom. Pjevati sam nastavila i nakon diplome, na užas roditelja koji su se nadali nekom ozbiljnijem poslu, pogotovo tata, koji je bio znanstvenik. Radila sam ja i neke druge stvari uz to, ali uvijek free lance poslove tipa prevođenje jer sam htjela ostati slobodna za svirke, putovanja…
U nekom sam se trenutku ipak i ja odlučila zaposliti i to za promjenu kao fonetičarka. Zaposlila sam se u SUVAG-u kao audiorehabilitatorica. U tom sam trenutku i ja mislila da su dani bavljenja glazbom, koncerti i putovanja iza mene, udomila sam čak i psa, ufurala sam se u tu neku novu ulogu. To mi je bio jedini posao s fiksnim radnim vremenom u životu, nisam se dobro osjećala u tome i dala sam otkaz nakon skoro 5 godina taman uoči korone. Da sam znala što će se dogoditi, možda ne bih imala hrabrosti dati otkaz na poslu u struci na neodređeno, što je nešto čemu i dalje teži većina. Bilo je kvrgavo godinu dvije bez svirki, prihoda, ali nikad nisam požalila odluku. Stvari se srećom vraćaju u normalu.
Obje ste dakle krenule u svoj životni projekt 2016/2017? Kako ste odlučile da bi mogle opet na pozornicu?
Heidi: Ne, nisam ja odlučila da bih opet mogla na stejdž, mislim da sam ja neko vrijeme bila ovisna o stejdžu. Bilo nezamislivo da više nikad neću stati na taj stejdž, ali nisam baš ni mislila ću stajati ovako kako stojim sad.
Zapravo ste vas dvojica krivi, ti i Hrvoje jer ste nagovorili Damira Gossaina da me za moj rođendan pozove da mu se pridružim. Novinar koji nas je intervjuira i Hrvoje Borošić su nagovorili muzičare koji su tamo svirali da sa mnom odsviraju jednu pjesmu.
Pjevala sam “Fragile” od Stinga. Vježbala sam to tjedan dana u autu i mislila: Valjda neće ovaj biti toliko lud da me fakat pozove na stejdž, ali sam si mislila, bolje da si ja to navježbam da se ne osramotim ako me pozove. Otpjevala sam, rekla bih, čak dosta loše strofu, refren prolazno, ali mi je Hrvoje rekao: Dobro to tebi ide, izgledaš fakat kao da si se rodila na stejdžu, mogli bi nekaj raditi zajedno. Kako sam ja znala da se on bavi šansonom, radio je s nekom pjevačicom i imao svoje šansone koje su se izvodile po festivalima, na Šansonfestu u Zagrebu i na Međimurskom festivalu, rekla sam mu: „Daj si nađi nekog drugog, znaš da ja nisam za te tvoje šansone. On je rekao: Ne, ne, imam ja i drugih pjesama, budem ti pokazao, možda ti se nešto svidi i tako mi se svidjela jedna pjesma. To je bila pjesma koju smo prvu snimili.
Lili: Moja je priča zapravo dosta slična. Dok sam bila u Fingersima, znali su me ljudi pitati za neke projekte, ali me to nikada nije zanimalo. Čak sam i Miru u nekoliko navrata odbila kada me pitao da uletim umjesto neke pjevačice koja bi se razboljela. U to trenutku čak nisam maštala ni o solo karijeri, koliko god to možda nekom izgledalo čudno. Jednostavno, kad sam u nekom projektu, ne gledam baš sa strane, ne znam je li to dobro ili loše, ali uglavnom tako funkcioniram. Međutim, sretnim stjecajem okolnosti, možemo to zvati sudbinom ili kako god, još sam bila u SUVAG-u i taman nastupila na božićnom domjenku sa zborom sačinjenim od djelatnica zezale smo se da bi se trebale zvati Suvagine.
S obzirom da mi je to bio prvi nastup nakon 2 godine, onako razgaljena od Božića, pjesme i pjenušca, odgovorila sam na upit s nepoznatog broja bih li na nekom eventu pjevala s njima: Može. Tek sam kasnije skužila da je to Miro. Zatim smo se sreli na dočeku Nove gdje je Miro nastupao sa svojim bendom pa sam im se i tu pridružila. Ubrzo mi je Miro došao s pjesmom “Promijenila sam se” za koju je imao feeling da je baš za mene i bio u pravu. To je prava rokerska stvar i legla mi je vokalno i energetski totalno. Za prvi smo singl ipak izabrali pjesmu “Sunčan dan”, lepršavu pop stvar, čiji je vizual u spotu meni i dalje jedan od dražih. Nismo imali nekih velikih ambicija u startu, snimili smo te stvari za svoj gušt, ali se priča nekako zakotrljala i traje evo i nakon 5 godina i dva albuma.
Obje ste suautorice u svojim bendovima. Koja vam od pjesama najviše znači i što vam znači?
Heidi: Teško pitanje. Meni je “Vuk” vjerojatno još uvijek naša najdraža pjesma. Ja sam Hrvoju pričala o nekom svom bivšem dečku za kojeg sam mu rekla: „Znaš, on ti je bio baš onako pravi vuk“. Hrvoje me čudno pogledao, ali ja sam mu rekla: „Ma ne, vuk je nešto dobro, ja volim vukove, baš je bio vučina.“
Odem ja na skijanje, kad Hrvoje piše nakon 3 dana: Hej, napisao sam pjesmu, zove se Vuk. Poslao mi ju je i meni je pjesma bila super i do danas mi je to vjerojatno naša najdraža pjesma. Jako sam voljela pjesmu Još ovaj put. Nisam se toliko pronašla u njoj osobno, kao da sam to ja, ali kad sam je čula prvi put na skijanju u Francuskoj u izvedbi Tajane Tolić, pomislila sam: „Žao mi je što je nisam ja otpjevala.“
Nisam se tad još bavila pjevanjem niti sam mislila da ću se baviti. A kad smo Hrvoje i ja osnovali bend, rekla sam mu da ćemo je, ako ovo s bendom bude potrajalo, snimiti ponovno. Jako volim “Sve što smo htjeli” i “Probudi me”. To su pjesme na koje sam se najviše naplesala na koncertima i dok smo snimali spotove. Te četiri, rekla bih.
Lili: Jedna od najdražih mi je svakako “Promijenila sam se”, koju sam već spomenula. Ona mi je amblematska jer je savršeno pogodila i opisala trenutak u kojem sam se nalazila u životu. Znaš ono kad te pjesma nađe. Jako mi je draga “Tango Django”, to je trebao biti naslov, ali nam je zgodno zazvučao, pa smo ga ostavili iako se ne spominje nigdje u tekstu. Pjesma je ful dramatična, govori o bijegu dvoje ljubavnika, čisti eskapizam.
Jako volim i naš zadnji singl “Skidam se” koji je mjesecima bio prvi na top listi nacionalnog radija, to su tri pjesme u kojima sam najviše dala svoj pečat, bar mislim i koje dozvoljavaju najveću ekspresiju. Međutim, u lajvu uglavnom bolje prolaze ritmične, brže pjesme. Između sve je tako slatko je pjesma koja najbolje prolazi na koncertima, plesna je i ima tu pamtljivu frazu pa je ljudi redovito pjevaju na koncertima.
Imali ste klupskih koncerata, kako publika reagira?
Heidi: Imali smo klupskih svirki koje su zapravo uvijek bile dobro posjećene. Nema ih puno jer mi u bendu još uvijek svi radimo od 9 do 17. Mi ne sviramo gaže, odsviramo tu i tamo koji cover, čisto da malo razbijemo to da sviramo samo svoje autorske pjesme, ali načelno radimo samo koncerte, pa tih koncerata nema tako puno, možda su i zato uvijek tako dobro posjećeni i uvijek bude super atmosfera, stvarno bude dobra atmosfera.
To je vjerojatno razlog zašto se još uvijek trudimo imati bend, a ne biti duet koji će snimati samo pjesme i plasirati ih na radio jer ipak kad sviraš uživo i kad vidiš ljude kako reagiraju na tvoje pjesme, to je prava svrha bavljenja na glazbom.
Na svirci na Večernjakovoj biciklijadi u lipnju ove godine ekipa u publici je smislila koreografiju koju ću i ja izvoditi skupa s njima na koncertu u Boogaloou. Vidiš da se ljudima ipak neke pjesme sviđaju, da su ih naučili pjevati i da ti stalno dolaze na koncerte, to te digne iz mrtvih i da ti neki put poticaj koji ti je nekad možda teže pronaći.
Lili: Mi imamo nešto drugačiji pristup. Mi sviramo dosta, izvodimo i nešto covera, što je dvosjekli mač jer ljudi vole čuti stvari koje već znaju. Zato je najveći uspjeh kad nakon nekog općepoznatog covera izvedemo neku našu pjesmu, a atmosfera bude i dalje super. Srećom, to se često događa, a sve češće se događa da ljudi pjevuše naše pjesme skupa s nama, uglavnom je to na već spomenutu “Između sve je tako slatko” i “Sama pod zvijezdama”. Kod nas isto uvijek bude dobar tulum na koncertima pa me jako zanima i veseli taj naš zajednički tulum.
Odlučile ste raditi koncert na Dan muškaraca. Mislite li još nešto pokloniti muškarcima ili samo koncert?
Heidi: Koncert.
Lili: Koncert.

Razgovarao: Neven Pavelić; Skidala (se😎): Lili; Cenzurirala: Heidi😂