“Hrvatska igra značajno drugačije otkako se momčadi priključio Kruno Simon. Sada je to jedna nova dimenzija. Tu je i Dario Šarić, sada je tu i Amerikanac Smith na playu, pa bih rekao da je to, kao što sam i pretpostavio još ljetos jedna reprezentacija koja spada među favorite nadolazećeg Eurobasketa.” Iz ove perspektive čudno zvuče riječi koje je Igor Miličić, trener najveće senzacije Eurobasketa – poljske reprezentacije koja je sinoć izbacila Sloveniju – rekao prije samo 20-ak dana za Sportske novosti.
Bilo je to uoči dvoboja Hrvatske i Poljske u sklopu pretkvalifikacija za sljedeće Europsko prvenstvo. I Poljaci su pali u taj rang, a Hrvatska je u Poljskoj pobijedila rezultatom 72:69. Možda je i ta pobjeda dala našim košarkašima lažno samopouzdanje, ali činjenica je ta da su hrvatski košarkaši već nekoliko dana u svojim kućama ili na pripremama svojih klubova dok Miličića čekaju dvoboji za europsku medalju. Prvo polufinale protiv Francuske, a zatim ili finale ili utakmica za treće mjesto.
“Presretni smo. Moji igrači imaju jaja kao lubenice, srce kao mjesec. Presretni smo gdje smo”, nije mogao puno toga sinoć nakon utakmice reći čovjek koji je definitivno junak poljske košarke, a koji u Hrvatskoj kao trener nikada nije radio.
Obitelj Igora Miličića živjela je u Bosanskom Brodu, on je rođen u Slavonskom Brodu, a rano se počeo baviti košarkom. Njegov talent je bio prepoznat pa je prije Domovinskog rata bio na probama u Splitu, Partizanu i Crvenoj zvezdi, a odluka je pala na Split. Onda su uslijedila ratna zbivanja, cijela obitelj je otišla u progonstvo, on je igrao za Split, a njegovi roditelji su nešto kasnije preselili u Dansku.
Miličiću su predviđali sjajnu karijeru. S 18 godina bio je drugi asistent juniorskog Europskog prvenstva 1994. godine, a smatralo se da će upravo on biti dugogodišnji reprezentativni playmaker. No, uslijedila je teška ozljeda prednjih križnih ligamenata, a kako u Splitu nisu imali sluha za čekanje njegovog oporavka, on je s 21 godinom otišao u Poljsku i više se nikada nije vratio.
Igrao je u Poljskoj za četiri kluba, imao epizode i u Grčkoj, Turskoj, Belgiji i Rusiji, a u Poljskoj je upoznao i suprugu pa je samim time dobio i poljsku putovnicu.
“Bilo je kombinacija da zaigram za Poljsku, ali to se nije moglo dogoditi jer sam igrao za Hrvatsku u jednim kvalifikacijama”, rekao je jednom Miličić.
Nakon igračke, odmah je krenuo s trenerskom karijerom. Prvo kao pomoćni, a zatim i kao glavni trener. S Anwilom iz Wloclaweka je 2018. i 2019. osvojio naslov prvaka Poljske, još dva Superkupa i jedan Kup, a koliko je bio omiljen od strane navijača pokazuje i veliki transparent kojeg su navijači Anwila razvukli na tribinama na početku sezone 2019./20. “Igor Miličić – Profesor”, pisalo je na tom transparentu.
Miličić je od rujna 2021. izbornik Poljske s kojom je sada napravio pravu senzaciju, ali tu posao ne staje. Još jedna pobjeda mu nedostaje za medalju, a za nju sigurno navijaju i njegovi sinovi – košarkaši. Sva trojica, njegov imenjak Igor, Zoran i Teo igraju košarku. Najstariji, 20-godišnji Igor igra sveučilišnu košarku u NCAA ligi, a ovog ljeta je za poljsku U20 reprezentaciju na Europskom prvenstvu imao prosjek od 13,3 poena, 4,7 skokova, 1,9 ukradenih lopti, 1,4 asistencija i 1,4 blokade. Bio je najbolji igrač Poljske u tom uzrastu pa bi vrlo lako tata ubrzo mogao voditi sina u reprezentaciji. Mlađi Igor nije playmaker, nego krilo, 16-godišnji Zoran je bek šuter, a 14-godišnji Teo playmaker. Mlađa dvojica su u njemačkom Ulmu, a tata je odavno najavio za koju će reprezentaciju igrati.
“Više interesa za njihov razvoj zasad su pokazali Poljaci koji su ih i vidjeli više.”
Hrvatska košarka je tako ostala bez obitelji Miličić. Tata bi nam dobro došao, napravio je nevjerojatan posao s Poljacima. Ako i sinovi budu takvi, bit će to još jedan propust ljudi koji vode hrvatsku košarku. No, o tome stvarno nema smisla više pisati. Treba slaviti Igora Miličića. Zaslužio je, pišu Sportske novosti.
