21.2 C
Zagreb
Naslovnica Aktualno Putin se popeo na 5. mjesto europskih diktatora: Europa i Zapad s...

Putin se popeo na 5. mjesto europskih diktatora: Europa i Zapad s njim trebaju postupiti najmanje onako kako su postupili s Hitlerom i s Nijemcima (poraz, poniženje i suočavanje)

Piše: Prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Putin je preko noći postao totalitarni diktator i ratni zločinac sličan Hitleru. Dosad to nije bio? Tepalo mu se da je „autokrat“ i da je povukao „dvojbene poteze“ u npr. Siriji, Čečeniji, Gruziji, u Donbasu i na Krimu, ali i dvojbene poteze protiv neistomišljenika u Rusiji.

Naravno da je to idiotarija i doživotna mrlja na životopisima svih koji su ga tako javno nazivali posljednjih 20-ak godina bilo zato što im se sviđao, bilo jer su od njega imali nacionalne gospodarske i/ili osobne koristi, bilo jer su blesavi i neuki politolozi, analitičari ili stručnjaci za međunarodne odnose.

On je postao potencijalni totalitarni diktator čim je stupio u KGB jer „Jednom njihov, uvijek njihov,“ sa svim njihovim metodama i ciljevima. I Putin ovdje nije sam. Ima on u Europi i ostatku svijeta svoju aktualnu i povijesnu klapu.

Prije nego što pogledamo Europu s ideološko diktatorsko-totalitarne strane pružimo malo općenitijih podataka tek toliko da imamo pojmovni okvir rasprave. Diktatora ima na svim kontinentima i u svim vremenima. Štoviše, globalno govoreći postoji kontinuitet diktatorske totalitarne vladavine kroz povijest.

Diktatura i totalitarizam s nama su cijelo vrijeme. Mnoge takve vladavine se vremenski preklapaju, ponekad surađuju, ponekad se sukobljuju, a ponekad oboje. Ipak, najjasniji pokazatelj totalitarnih diktatura su žrtve i godine vladavine.

Prema godinama vladavine u vrhu je Broz s 35 godina, a slijedi ga Mao s 27, Staljin s 24 i Hitler sa samo 12. Kambanda je vladao samo 1 godinu, ali doći ćemo do njega. Prema ukupnom broju žrtava Mao je na prvom mjestu sa 60 milijuna, Staljin na drugom s 40 milijuna, Hitler na trećem s 30, Leopold II na četvrtom s 8 milijuna, Tojo na petom s 5 milijuna, Enver Paša na šestom s 2 milijuna itd.

Prema godinama vladavine i broju žrtava lijevi totalitarni diktatori značajno nadmašuju desne. Ako gledamo prosječan broj žrtava godišnje tijekom vladavine, onda je poredak sljedeći: prvi je Hitler s 2,5 milijuna godišnje, drugi je Mao 2,2 milijuna godišnje, treći je Staljin s 1,6 milijuna godišnje, četvrti je Tojo s 1,2 milijuna godišnje, Leopold II ima 600 tisuća godišnje, Kambanda 80,0 tisuća godišnje, Enver Paša 400 tisuća godišnje itd. Kambanda je vladalo samo 1 godinu, ali je odgovoran za smrt 800.000 ljudi u toj 1 godini što ga čini najučinkovitijim u odnosu na godine vladavine.

Vrlo neučinkovit totalitaran diktator je Broz koji je prosječno imao 28.000 žrtava godišnje. Zanimljivo je promotriti u kojim su godinama tijekom vladavine pobili najviše ljudi, zatim koliko su ubijali svoje sunarodnjake, a koliko pripadnike drugih naroda, koliko tijekom ratova, a koliko tijekom mirnih razdoblja itd. Tako bi se dobila prava slika ideološkog totalitarnog diktatora.

Okrenimo se sad u svjetlu rečenog „naprednoj i demokratskoj Europi“ barem posljednjih 150 godina (prije je situacija bila vjerojatno još gora). Ono što je posebno zanimljivo je vladavina totalitarnih diktatora u Europi. Imamo neku predodžbu o tome kako su oni zgusnuti uglavnom u nekim kraćim razdobljima, ali podaci sugeriraju drugačije.

Točnije: 1886.-1908. (Leopold II, ali kolonijalno), 1922.-1945. (Mussolini), 1929.-1953. (Staljin), 1933.-1945. (Hitler), 1939.-1975. (Franco), 1945.-1980. (Tito) 1945.-1990. (ostali totalitarni komunistički vođe Europe), 1991.-2001. (Milošević), 1999.-2022. (Putin, Lukašenko). Ukratko, u posljednjih 150 u Europi samo 14 godina je situacija bila takva da nismo imali niti jednog totalitarnog diktatora, a preostalo vrijeme broj je varirao od 1 do 7.

Također, čini se da dinamika pokazuje kako se u posljednjih 150 godina totalitarne diktature pomiču prema istoku. Putin i Lukašenko (ako uopće pripadaju Europi, a ne Aziji) dio su kontinuiteta totalitarne diktature. Ne treba im tepati da su „autokrati, ali ne totalitaristi“ (kako im se tepalo do 2022.) jer su totalitaristi, a i time nam ostaje čist pojam autokrata koji se direktno primjenjuje na npr. Orbána jer čovjek koji vlada dekretima pod proglašenim izvanrednim stanjem sigurno nije punokrvni demokrat.

I sad kad uspoređujemo Europu i Afriku, Aziju (od Turske do Vijetnama i Japana) i Srednju i Južnu Ameriku stvari nisu tako crno-bijele kako bismo to željeli vjerovati. Ipak, za razliku od ostalih, Europljani imaju primjere korjenitog (ali i blagog) obračunavanja s totalitarnim diktatorima na svom tlu, dok ostali to baš i nemaju. Demokrati su u Europi manjina iako se tako ne čini iz perspektive neke uređene demokratske enklave u Europi. Ugrožena vrsta.

Ali ne treba im status žrtve i samoproglašenih mučenika niti bilo kakva pomoć bilo koga. Protiv nedemokratskih postupaka i ljudi moguće se danas boriti kako u npr. Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Mađarskoj, tako i npr. u Ukrajini, Bjelorusiji i Rusiji.

Tako, da se vratimo na početak, poraz Putina i Rusije treba biti potpun i praćen poniženjem zbog totalitarne diktature i njezinih posljedica (invazija, ratnih zločina itd.) čak po cijenu raspada Rusije na Moskovsku kneževinu i oslobođenje okupiranih azijskih područja i naroda (dakle, potencijalni građanski rat).

Ovdje ne treba zaboraviti kolonijalne upravitelje najčešće u Africi i Aziji koji su počinili razne zločine nad domicilnim stanovništvom. Masakri u belgijskom Kongu su toliko veliki da je Leopold II uvršten među najveće počinitelje pokolja u povijesti. Pobijeno je oko 8.000.000 stanovnika Konga.

Ostali pokolji kolonizatora u kudikamo rjeđi i manji što nikako ne umanjuje njihovu zloću. No krenimo i ovdje od činjenica. S obzirom na to da ovdje promatramo razdoblje posljednjih 150 godina nema puno smisla odlaziti dalje u povijest do španjolskih pokolja južnoameričkih domorodaca, engleskih i kasnije američkih pokolja sjevernoameričkih Indijanaca ili do britanskih pokolja domorodaca u Africi i Indiji. No u posljednjih 150 godina kolonije su i dalje bile na snazi i pokolji su se zbivali, izgladnjivanja na smrt su se zbivala i razni drugi načini masakriranja kolonijalnih podanika (u ratovima, protjerivanjima i izgladnjivanjima u koncentracijskim logorima).

Evo nekoliko primjera. Primjerice njemački Car Wilhelm II teško može biti opisan kao totalitarno-diktatorski i ratno-zločinački vladar, ali postavio je generala Lothara von Trotha za zapovjednika njemačke kolonije u jugozapadnoj Africi gdje je odgovoran za pokolj 70.000 Namibijaca (Herero, Namaqua i drugi) što se zaključuje po tome što ih je prije pokolja bilo više od 80.000, a prema prvom popisu nakon pokolja samo par godina kasnije najviše 15.000.

Britanska Istočnoindijska kompanija pod upravom Britanske vlade i kolonijalnih upravitelja provodila je izgladnjivanje u današnjoj Indiji, Bangladešu i Pakistanu u razdoblju 1865.-1943. i raznim metodama na smrt izgladnila stotine tisuća kolonijalnih podanika. Bengalsko izgladnjivanje 1943. prema procjenama uzrokovalo je smrt između 1.5 i 3 milijuna ljudi. U ratu u Južnoj Africi (1899.-1902.) britanski kolonijalisti pobili su najmanje 14.000 Boera (farmera nizozemskog i afričkog podrijetla), a u njihovim koncentracijskim logorima umrlo je između 15 i 20.000 južnoafričkih crnaca.

U britanskoj koloniji Keniji od 1952. do 1960. tijekom ustanka Mau Mau pokreta Britanci su pobili 11.000 pripadnika pokreta otpora Mau Mau, objesili njih 1,090 dok kenijski izvori govore o oko 90.000 pobijenih u egzekucijama. Kad su Britanci stigli u Australiju Aboridžina je bilo oko 750.000. Do 1920. godine Britanci i kasnije Australci odgovorni su za 90% mrtvih čime im je broj sveden na 15%. Danas ih ima oko 700.000 što čini oko 3% svih Australaca (za 2022. procjena je oko 26.000.000, a popis iz 2016. kaže 23.500.000 stanovnika Australije).

Najveći masakri zbili su se od 1790. do 1890. kad su Aboridžini dovedeni na prag izumiranja. U francuskom Alžiru od 1954. do 1962. pobijeno je između 90.000 i 1.500.000 Alžiraca. Nizozemci su u današnjoj Indoneziji od 1945. do 1949. pobili između 45.000 i 100.000 vojnika i 25.000 do 100.000 civila. Ovakvih stravičnih slučajeva ima u većini kolonija većine kolonijalnih sila posljednjih 150 godina. (Za poredbu, a što se često koriti kao prigovor, broj svih vojnih i civilnih žrtava svih američkih i NATO vojnih akcija od 1949. do 2022. nije ni približan broju žrtava kolonijalnih ili ideoloških diktatora.)

Postupci kolonizatora su bez daljnjeg bili totalitarno-diktatorski i ratno-zločinački iako su sami bili postavljeni u službu od strane vladara koji sami najčešće nisu bili takvi prema svojim državljanima ili podanicima susjednim europskih naroda (osim u ratovima).

S iznimkom masakra u Kongu pokolji podanika i civila u kolonijama (od strane Engleza, Francuza, Nizozemaca, Nijemaca itd.) bili su svakako manje masovni, rjeđi i najčešće s ciljem ostanka na vlasti, tj. suzbijanja pobuna i sl. Njihovi ciljevi su bili prije svega gospodarski. Radilo se prije svega o iskorištavanju jeftine (ili besplatne) radne snage i prirodnih resursa. Tako dugo dok je takvo iskorištavanje bilo barem poredbeno uspješno bilo kakav totalitarni, diktatorski i ratno-zločinački potez je kontraproduktivan jer usporava iskorištavanje. Zbog toga su takvi potezi bili rijetki i s manje žrtava, a ne zato što su više cijenili ljudski život.

Za razliku od kolonijalnih upravitelja, ideološki totalitarno-diktatorski i ratno-zločinački vođe kao prvo ne prežu od totalitarne vladavine u svojim vlastitim državama.

Kao drugo, ne prežu od ubijanja i masakriranja svojih sunarodnjaka ili barem sunarodnjaka koje drže manje vrijednima (u slučaju Rusije danas to su siromašni stanovnici udaljenih južnih i istočnih oblasti uglavnom pripadnici nacionalnih manjina, dakle, ne-Rusi koje šalju u rat u Ukrajinu i politički protivnici koje ubijaju i zatvaraju u Rusiji).

Kao treće, njihovi motivi za masakre drugih naroda su ideološke naravi jer lažno vjeruju kako ti narodi uopće ne postoje ili postoje ali nisu izvorni nego su dio njih i koji su se oteli kontroli superiornog naroda i trebaju biti dovedeni u red masovnim pokoljem.

Gospodarski motivi postoje, ali su u drugom planu (ukrajinska nuklearna energija je ruska, ukrajinsko žito je rusko, ukrajinske „perilice za rublje“ su ruske).

Kao četvrto, posljednje, ali ne i najmanje važno, iako nepoznato zašto, a moguće je da se radi o slučajnosti, broj žrtava ideoloških totalitarista kudikamo je veći od broja žrtava kolonijalnih upravitelja.

Kad bi se zbrojile sve žrtve domorodačkog stanovništva u svim kolonijama u posljednjih 150 godina to ne bi bilo niti blizu broja žrtava niti jednog od prva tri ideološka totalitarista u tom razdoblju (Mao = 60 milijuna, Staljin = 40 milijuna, Hitler = 30 milijuna).

Temeljem ovih razloga čini se praktičnim razlikovati izvorne ili ideološke totalitarne diktatore jer im je diktatura totalitarna, ideološka i na pragu vjerskog kulta ili sekte od kolonijalnih totalitarnih diktatora i upravitelja jer im je diktatura ne-ideološka i gospodarska.

Putinova totalitarna diktatura je ideološka. Za početak ju je takvom predstavio u smislu „denacifikacije“ Ukrajine, poricanja identiteta Ukrajine i Ukrajinaca temeljem potpunog izmišljanja povijesti i poricanja povijesnih činjenica (npr. Kyivski Rus je država par stotina godina starija od Moskovske kneževine).

Nadalje, broj žrtava Putinove diktature u Rusiji i izvan nje (Sirija, Gruzija, Čečenija, Donbas, Krim, sad cijela Ukrajina) značajno raste (prema nekim procjenama dosegnuo je 150.000 ljudi) čime pretječe Miloševića i zauzima 5. mjesto na ljestvici europskih ideoloških totalitarnih diktatora (nakon Staljina, Hitlera, Tita i Mussolinija).

Moguće kako je dokaz ideološke totalitarne diktature posredan. Naime, kad bi Putinova diktatura bila kolonijalna, tj. primarno gospodarska, tad bi njegova vojna akcija trebala biti sasvim drugačija. Invazija Ukrajine tad bi trebala biti koncentrirana na nuklearne elektrane, zatim na rudnike, zatim na beskrajna polja i urode, zatim na industrijska postrojenja i njihovo preuzimanje, a ne uništavanje itd.

No, ništa od toga nije slučaj. Štoviše, suprotno je slučaj. Dakle, vrlo vjerojatno je invazija čin ideološke totalitarne diktature. I to samo ta invazija. To potvrđuju i ostale invazije, ali i njegov odnos prema vlastitim sunarodnjacima itd.

Ukratko, Putin je sličniji Staljinu, Hitleru, Mussoliniju, Titu i Miloševiću, tj. izvornim ideološkim totalitarnim ratno-zločinačkim diktatorima nego kolonijalnim ratno-zločinačkim diktatorima Europe posljednjih 150 godina.

Zbog toga Europa i Zapad s njim trebaju postupiti najmanje onako kako su postupili s Hitlerom i s Nijemcima (poraz, poniženje i suočavanje) koji su danas na ne-totalitarnoj strani za što se možemo nadati kako će se zbiti i s Rusima za recimo 80-ak godina ako se danas postupi na sličan način.

Najnovije

Još iz rubrike