Jedna odredba – mogla bi im presuditi. I to nakon 14 godina rada bez ikakvih problema! Djeci s poteškoćama u razvoju i bivšim ovisnicima koji im pomažu u terapijama. Sporna odredba kaže – s djecom ne mogu raditi oni koji su bili osuđivani! Da su u pitanju seksualni prijestupnici, bilo bi to posve razumljivo! Ali ovdje je riječ o bivšim ovisnicima. Ljudima kojima je rad s djecom ujedno i terapija. Prilika za normalan život. Sav rad je pritom pod nadzorom i stručnjaka i roditelja. Oni koji se vode po toj odredbi, Pravobraniteljica za djecu i grad Zagreb – tvrde nam u udruzi – nikada ih nisu posjetili i provjerili što i kako rade.
Roditelji djece s teškoćama u razvoju, ali i volonteri – bivši ovisnici kažu – ugasit će jednu rijetko lijepu i pozitivnu priču! Jer nitko ne želi priznati – pogriješili smo. Već, kako je to u nas običaj – odgovornost prebacuju jedni na druge!
14 godina bez ikakakvih problema. Sve donedavno, a sad im prijeti zatvaranje. Točnije, ukidanje financija. A iza svega stoje, kažu, grad, ali i pravobraniteljica za djecu, izvijestila je reporterka Provjerenog Barbara Majstorović Ivezić.
“Naša se preporuka odnosila na djelatnosti rada udruga odnosno da u radu sa djecom ne smiju doći pravomoćno osuđeni počinitelji seksualnih delikata”, pojasnila je pravobraniteljica Helenca Pirnat Dragičević.
Iz gradskog poglavarstva tvrde – vezane su im ruke. Javni je natječaj raspisan sukladno propisima i uputama Pravobraniteljice za djecu.
“Meni je jako žao da oni prebacuju tu odgovornost na mene. Ja stvarno s tim nemam ništa. Nit me tko pitao, nit me tko kontaktirao, a oni su očito nešto pogrešno razumjeli”, tvrdi pravobraniteljica.
No u dokumentu koji je grad poslao udrugama stoji drugačije. Navode kako je potrebno priložiti potvrdu o nekažnjavanju. Dakle, svi koji su bilo kada bili osuđeni za neko kazneno djelo gube mogućnost rehabilitaciji i volontiranja u udruzi, a ne samo seksualni predatori za koje bi bilo i logično da ne mogu sudjelovati u takvim aktivnostima.
U udruzi Jedni za Druge bivši ovisnici pomažu pri izvođenju terapije jahanjem djeci s invaliditetom kao rehabilitacijski postupak. A neki od tih bivših ovisnika, u svom su prijašnjem životu počinili kaznena djela poput dilanja droge ili pljačke.
“Ne znam koliko ima udruga gdje bivši ovisnici rade s djecom”, priznaje pravobraniteljica za djecu. Nema niti jedna u Hrvatskoj. A unatoč brizi i želji da se prevenira moguća loša situacija, ovu udrugu u 14 godina postojanja nije posjetila niti jedna pravobraniteljica za djecu, a iz gradskog poglavarstva su svratili tek nekoliko puta na proslavu dana borbe protiv ovisnosti.
Posjetili smo ovu – očito nekima problematičnu udrugu. I unatoč upitnoj budućnosti – zatekli sve samo ne namrštena lica. “Sjećam se prvi puta kada sam došla nisam znala tko je tko. I do dan danas to uopće nije važno.
Jel netko volonter ili je netko ovdje od probacije, jel netko resocijalizant. Svi smo mi ovdje s istim ciljem, svi ovdje mi pomažemo djeci i jednostavno je to neko obiteljsko prijateljsko okruženje kojemu se rado vraćam. I zbog kojeg sam ostal”, ističe volonterka Dora.
Majke svoju djecu svaki vikend dovode na terapiju jahanjem. I to im je, kažu, najdraži dan u tjednu. S teškim dijagnozama svoje djece suočile su se ubrzo nakon njihova rođenja. Cerebralna paraliza, autizam, mentalna oštećenja sljepoća… No s njima se hrabro nose, iako dodaju – one nisu izlječive!
Otpočetka su upoznati s činjenicom da u terapiji njihove djece sudjeluju bivši ovisnici ili oni koji su zatvorske kazne zamijenili radom za opće dobro. Ne smatraju to problematičnim, čak ni majka koja je po zanimanju – policajka.
“Upravo je to bio razlog zašto smo u biti izabrali ovu udrugu jer je to smisao cijelog našeg sustava – da se bivši ovisnici resocijaliziraju i da nauče neke vrijednosti”, ističe Mašina majka.
No i nakon resocijalizacije, mnogi ovisnici i dalje se boje osude okoline. Zato je jedan sugovornik odlučio ostati anoniman. “Imam lijep i normalan život, zdrave ruke, zdrave noge, mozak. Od sebe sam radio, ajmo reći pod navodnicima invalida”, priznaje sugovornik.
Droga mu je, kaže, bila bijeg od svakodnevnih problema i razočaranja. Nesreće i nerazumijevanja koja su mu se tada činila preteškim. Priznaje nam – bio je blizu smrti. “Mogao sam birati put hoću li čekati da smrt dođe po mene ili ću se aktivirati pa ću se maknuti i jednog dana moći normalno živjeti”, ističe.
Iskustvo pomaganja djeci i njemu je terapija. Zbog koje se on nakon dugo vremena, ponovno osjeća kao osoba vrijedna života.
“U udruzi se brinemo o konjima – timarenje konja, čišćenje, priprema za jahanje za terapiju jahanjem”, opisuje Marin. Njegovu suprugu Nadu u udruzi zovu mama – jer o svima vodi brigu. Ovdje je došla kao podrška suprugu s kojim je prolazila i teške dane njegovog alkoholizma. “Kao na početku braka. Zajedno kupujemo, zajedno dogovaramo, sve rješavamo zajedno”, govori supruga Neda nakon što je suprug krenuo s volontiranjem.
Voditeljica udruge Sanja Maroević kao klinička psihologinja s ovisnicima radi već trideset godina u klinici Vrapče. Pokazalo se, kaže, kako osobe pri kraju liječenja osjećaju nelagodu i tjeskobu od povratka u svakodnevni život. Zato je koncept udruge Jedni za druge osmislila kao svojevrsni most koji povezuje.
Podržava ju i struka ističući da bez inkluzije odnosno socijalne uključivosti nema zrelog društva koje pruža jednake mogućnosti za sve svoje članove. Pa i one koji su, u nekom trenutku svog života, odabrali krivi put.
“Esencijalno je da se ovisnici ne bi smjeli stigmatizirati kao ljudi koji su slomili nogu, koji imaju dijabetes, visoki krvni tlak. Nešto se slomilo u emocijama. Ako ih nazivamo propalicama, nekarakterima, slabićima, ako ih predstavljamo da su oni opasni za društvo, a ovisnici nisu opasni za društvo, onda ćemo ih izgubit, onda će oni bit u nekim svojim krugovima, dalje propadati i nanosit ogromnu štetu sebi i društvu”, napominje Bernardica Juretić Rožman.
Kroz ovu je udrugu tijekom četrnaest godina rehabilitirano je 174 djece, 76 resocijalizanata i 66 osuđenika na radu za opće dobro. Problema nije bilo. Do sada.
A koji je problem sada, nismo uspjeli shvatiti. Jer jedino što smo dobili smo od grada i pravobraniteljice za djecu jest prebacivanje odgovornosti jednih na druge. Ozbiljnih analiza i istraživanja o tome koja je šteta ili korist od rada ovakvih udruga, čini se nema. Niti ikoga tko je spreman izaći pred kameru i ispred ovih institucija objasniti o čemu je zapravo riječ.
Je li zakon koji je opet trebao štititi najmlađe, zapravo postao dvosjekli mač? Onaj koji će ovim roditeljima i njihovoj djeci, kao i bivšim ovisnicima onemogućiti normalniji život? Jer netko očito ne želi preuzeti odgovornost i reći – pogriješili smo!
Porazno za društvo, institucije, političke stranke koje se kunu upravo na ono čime se ova udruga bavi. Destigmatizacijom ljudi koji su priznali i nastojali riješiti svoj problem. Kao i onima za koje volimo reći da su najbitniji. Našoj djeci, piše dnevnik.hr.