Piše: Zvonimir Hodak
Godina iz “snova” polako nas napušta. Pfizer, Moderna, Astra iz Zenice svim svojim klijentima želi sretan Božić uz pjesmu “Last Christmas”!
HDZ je odlučio priznati broj potpisa koje je Most prikupio. Istodobno je odmah demokratski odlučio kako će za izlazak na referendum biti obvezna Covid potvrda. Drugi uvjet je da se prilikom održavanja referenduma drži razmak. On je jako bitan. Na primjer, bitno je jel’ žena budala ili “bu dala”.
Organiziranih dočeka Nove godine 2022. u pravilu nema. Cinici tvrde da je kod nas još samo kriminal organiziran. Sve drugo je spontano.
Šetam gradom i “divljam” sa zagrebačkim Adventom. Koliko je tu uloženo talenta, inventivnosti, šarma, ideja… Malo je gradova koji bi mogli realizirati ovakav spektakl kao ljudi iz “Možemo” u Zagrebu. Možemo, ali možda samo u Pjong jangu u Sjevernoj Koreji. No pitanje je je li Kim Jong-un spreman spiskati sto ili dvjesto “vona” za ovako raskošan spektakl kao što je ovaj ove godine u Zagrebu.
Ognjištari, rigidni desničari i ustašofili vole, onako zlobni i intelektualno inferiorni, zapitkivati Možemo “da li zaista možete?”. Zagrebački advent pokazuju da zaista mogu. Advent blista, smeće razasuto po cijelom gradu miriše k’o cvijeće, a “roditelji odgajatelji” od sreće strepe da će na svako treće dijete u obitelji morati plaćati poseban porez Zagrebu.
Stožer u dogovoru s virusom produljio radno vrijeme
Naš nepravedno napadani Stožer je objavio kako je, u dogovoru s virusom, odlučio da se proslave produlje do dva sata ujutro. Dogovorom se sve može. Dokaz više da “Možemo” stvarno sve može. Politički slijepci još pojma nemaju da je u igri nova politička “agenda” pod imenom “mi možemo”. Za početak, sasvim su dovoljni Zagreb i Split…
Dok se ošamućena desnica bavi Zekom i suverenistima, naši lijevi još sanjaju o staroj jugo-poeziji: “Amerika i Engleska, bit će zemlja proleterska”. Za sada su to samo Zagreb, Split, Sisak, Varaždin i Supetar… No “idemo dalje” – kako je to volio govoriti naš Ivo Sanader. Zelena Hrvatska. Hrvatski džihad. Radnička partija. Titov trg. Privlačno!? Za svakog ponešto.
U isto vrijeme Europski sud za ljudska prava presudio je u slučaju Rumunjske da svaka članica Unije ima pravo ukinuti političke stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija. Što više, ESLJP poručuje kako je zabrana tih stranaka nužna u demokratskom društvu. Taj sud je baš naivan. Ovakve poruke napose će zabrinuti novog predsjednika zagrebačke partije Viktora Gotovca i Katu Pejović koja se već trese od smijeha. Habulin će zbrisati u šumu kraj Siska, možda i u Brezovicu, pod uvjetom da je lugar na bolovanju zbog korone.
Kod nas komunistima sude samo Škoro i Thompson
SDP-ovci se još prebrojavaju. Njihov prvi cilj je povratak trga maršala Tita, njihovog komunističkog božanstva. Naročito su ponosni što je njihova “ljubičica” i dalje na stabilnom 10. mjestu najvećih zločinaca XX stoljeća. Dobro, tu imaju još neke dijalektičke dileme. No njih će riješiti Klasić, Jakovina, Markovina, Goldi… u lijevim medijima. Kod nas komunistima sude samo Škoro i Thompson u pjesmi “Sude mi…”, ali u stvarnosti oni sude nama. U pravu su. Imaju oni svoj sud… sudnji.
Na fejsu se pojavila duhovita srpska satira na vlastiti račun. Tip izgleda priglupo i glumi novinara. Drži u ruci mikrofon i zaustavlja ljude u centru Beograda: “Dobar dan! Jeste li čuli da je Vućić doneo novi zakon po kojem se mi Srbi od sada moramo služiti samo arapskim brojevima?”. Tip je malo iznenađen, ali se brzo snađe i odgovara: “Pa imamo mi svoje srpske brojeve…”. Druga žrtva je mlada djevojka koja odgovara: “To je kažete zakon, pa što ćemo sad?”. Novinar joj “pomaže” pitanjem je li zna arapske brojeve?. “Znam možda prvih deset”, odgovori djevojka.
Lijeva medijska blokada
I sad pitanje s početka kolumne: može li se ostvariti plan da cijela Hrvatska postane za par godina veliki pobjedonosni “Možemo”? “Može ku**c!”, odgovorio bi moj teniski partner prof. Žukina. Postoje li u Hrvatskoj uvjeti da netko u ovoj lijevoj medijskoj blokadi uvjeri Hrvateke kako oni znaju arapske brojeve k’o i hrvatske? Da im netko citira Winstona Churchilla koji je još davne 1946.g. izjavio “da će današnji antifašisti za dvadeset godina postati žestoki fašisti”.
Vratila se ponovno parola iz šezdesetih godina, a čiji autor je profesor s Berkeleya Herbert Marcuse. Ona glasi: “Nema slobode govora za fašiste!”. A tko su fašisti za koje nema slobode govora? E, to određuju upravo oni fašisti o kojima govori Churchill naivno misleći da će se pojaviti tek za dvadeset godina od Drugog svjetskog rata. Churchill je umro u devedesetoj, a oni su već bili tu. Naravno, tada su se zvali komunisti, a danas ih zovu ljevičari i antifašisti. Oni su znali sve arapske brojeve na pamet! Oni koji su tada imali oružje i želju za ubijanjem, u današnje su se vrijeme počeli na sav glas derati o “pravnoj državi”.
Evo jedan primjer “pravne države”. Nedavno je odvjetnička komora Konga poslala već peti puta protestno pismo svojoj Vladi. Naime, već je peti put za redom, umjesto osuđenika, obješen njegov odvjetnik!
Milanovićeve ‘tvrde’ istine’
Demografske mjere naše Vlade oduševljavaju ne samo svojom inventivnošću već i kozmetikom kojom pristupaju problemu pada nataliteta u Hrvatskoj. Tako navodno Zdravko Mamić pita na fejsu, ne za sebe već za prijatelja: “Da li se ovih 200.000 kunića odnosi i na povratnike iz BiH?”.
Već dulje vrijeme slušam “podbadanja” kako sam navijač našeg predsjednika Milanovića. Kad je 2016. godine, za vrijeme imigrantske krize, lagano, kao da kaže dobro jutro, izrekao “Srbi su šaka jada…” pa sve do danas, on je o Srbima, ljevičarima, nevladinim udrugama i jugo-novinarima izrekao nekoliko “tvrdih” istina kojih se je klonio i sam Tuđman. No sada je u slučaju Nove Bile i “bijelog puta” napravio popriličan “kiks”.
Bilo je to mračne i neizvjesne godine 1993. godine, Tuđman je imenovao Hermana Vukušića starijeg za zapovjednika konvoja “Bijeli put”. Cilj je bila Nova Bila gdje je oko 20.000 Hrvata trebalo sanitetsku pomoć. Putem su doživjeli “pravo bratstvo i jedinstvo”, zasjede, ubojstvo jednog vozača, “dobrodošlicu” iz kalašnjikova, prijetnje, psovke i razne pritiske… U konvoju je svog oca pratio i dr. Herman Vukušić mlađi, sin. Sve mi je to osobno ispričao Herman Vukušić stariji.
Heroji konvoja za Novu Bilu
Vrativši se u Zagreb umoran i iscrpljen, sretan što je živ, odmah se bacio u krevet. Pred večer kad se probudio, upalio je TV i to baš u trenutku kad se Slobodan Lang zahvaljivao Tuđmanu na povjerenju što ga je imenovao “vođom” konvoja. Lang je bio u konvoju šireći mir, toleranciju i ljubav … što je toliko dizalo moral ljudima iz konvoja da su oni umjereniji i senzibilniji predlagali Vukušiću starijem da ga ubiju. Uz sve što je doživljavao za vrijeme tog vesterna, Herman stariji je morao još brinuti i o tome kako da sačuva živu glavu Slobodana Langa.
Sada kad je predsjednik Milanović htio obnoviti taj put do Nove Bile, SOA i službe su, znajući da više nema našeg Gandija Langa, predložili da predsjednik ostane na svom brdu što je on sa zahvalnošću prihvatio. Ali javio se homo politicus dr. Herman Vukušić mlađi koji je kao mladi dragovoljac i kao sin Hermana Vukušića starijeg, istinskog zapovjednika puta konvoja u Novu Bilu, čitav taj put na “neprijateljski teritorij” osobno prošao. On i njegovi su Milanoviću još 9. prosinca ove godine predložili da primi delegaciju humanitarnog konvoja.
Međutim, s Pantovčaka nije stiglo ni “muu”. Dobro, ja razumijem predsjednika. On je do sada primio već toliko zaslužnih heroja, kao recimo Jadranku Kosor, Čička… Kako Slobodana Langa više nema, zašto primati tamo nekog oporbenjaka. Čudna priča. Nikako mi ne ide u glavu kako je predsjednik odustao od puta na koji bi i onako otišao s do zuba naoružanom pratnjom, a Vukušići i ostali naši ratni heroji su prošli isti taj put i to još s Langom. Dakle, sve je završilo tako da nije bilo ništa ni od puta Predsjednika ni od prijema. E’ moj Predsjedniče! Da je legendarni Slobodan Lang, naš Davy Crockett, još živ svi bi se oni zajedno popeli na Pantovčak br. 200. Eto, tako vam je to kad naši heroji ne žive vječno.
Anomalije našeg društva
Osim Manolića i Franje Habulina, predsjednika Saveza antifašističkih boraca Hrvatske. Nofra je rođen je 1957. godine (valjda kao rezervni oficir JNA), a Drugi svjetski rat je završio 1945. godine. Valjda se onda ratovalo (u nečijim glavama) do 1957. kad se pojavio naš Franjo i odmah postao antifašistički borac. I sad bi ESLJP zabranio našeg Franju i komuniste k’o u slučaju protiv Rumunjske. Ne damo mi “naš slučaj” Habulin, nismo mi Rumunjska. Kad bi trebali sankcionirati Habulina za komunističke zločine, zapravo bi čovjeka gonili za zločine prije nego je bio rođen… Svašta! To su te anomalije našeg društva.
Evo još na primjer poneka: na jedan muški časopis dolazi po deset ženskih u kojima se tvrdi kako su žene zapostavljene!
I na kraju zamislimo samo teoretski. Da je Zoki krenuo, a da se zapucalo, koje bi olakšanje osjetili Puhovski, Pupi, Roby, nevladine udruge… Ako sam nekoga zaboravio, podsjetite me!
Uvjeren sam kako će naš predsjednik, kad odlikuje preostale heroje kao što su, recimo, Nenad Stazić, Anka Taritaš Mrak, Mile Kekin, Goldstein… napokon naći vremena i volje i za heroje Nove Bile i – nove godine. Samo malo strpljenja. Dotle će rafalna paljba lijevih medija i političara i dalje šarati po zagrebačkom brdu.
Nijedan ćorak nije ispaljen od Goldsteina
Zanimljivo je kako je jedini koji ga štedi naš Goldi, budući ambasador. Nasljednici 6. Ličke i 11. Dalmatinske lupaju dnevno po Milanoviću i to baražnom paljbom, ali još nisam vidio čak ni jedan ćorak ispaljen od strane Ive Goldsteina. To i je kad je čovjek objektivan. Ali točku na “i” je na kraju stavio, tko drugi nego drug Robert Bajruši u svom Akcentu: “Nije čudno što Milanovića u BiH ne dočekuju kao gosta”. “Sam pao pa se ubio”, mudruje Roby.
Sjeća se on sjajnih posjeta Mesića, Josipovića, pok. Banca… Šetnje po Baščaršiji, pljuvanja po Tuđmanu, pa proglašavanja počasnih građana, isprobavanja baklava i povratka u Hrvatsku uz glorifikacije poltrona koji sjede po raznim lijevim redakcijama. Roby ističe najdublje bošnjačke traume koje je Milanović osporavao. Šteta što nije spomenuo 350 bošnjačkih logora za Hrvate diljem BiH. Pazite 350! Pa gdje su našli tolike Hrvate? Srbima, koji su k’o fol izgubili rat, pripadne 49 posto Bosne, a Hrvata u Sarajevu manje od Kineza. Da im se još riješiti Hercegovaca i “sita Bosna”.
Kamo će bošnjačke izbjeglice?
Evo, imam novu ideju, neka ih se proglasi “bošnjačkim katolicima”. To bi bilo originalno kao i “zeleni džihad”. Naravno, ima Roby i dobrih ideja. Umjesto da se Hrvati u BiH približavaju dinosaurusima kao što je Dodik, trebaju se približiti Komšiću i Izetbegoviću. Evo nama tada građanske države BiH. K’o što je Švicarska. Ili Turska. Nije naučna fantastika da bi u “građanskoj” BiH opet mogao planuti neki rat koji će naravno izazvati “najmnogobrojniji” – Hrvati. U prošlom su ratu Srbi napali Bosnu, izgubili rat i dobili 49 posto BiH. Hrvati su dobili rat, a izgubili pola stanovništva te postali mala enklava koja smeta svima. I na kraju, nakon play offa, tko će kamo bježati? 1992. godine Bošnjaci su bježali k “agresorima”, tj. u RH. Njih preko pola milijuna. Teoretski, ako opet plane, a ovaj puta Dodig i Vućić pobijede, kamo će bošnjačke izbjeglice? Presedanski gledajući – valjda u Srbiju. E, tu sam vas čekao. Neće! Opet će oni doći u Hrvatsku. Po svemu sudeći, izgleda da smo mi njihovi najdraži okupatori.
Izvršni direktor HHO-a jednom je prilikom izjavio u emisiji Nedjeljom U2 kako su zadnje vrijeme sve manje ugrožena prava Srba, a sve više prava Hrvata, što je dokaz poboljšanja stanja.
Nova vijest o koroni. Liječnici su u štrajku obustavili sve operacije koje im nisu životno važne. Ne ispuni li im vlada zahtjeve, nastavljaju štrajk do posljednjeg pacijenta.
Hrvati su nedavno slavili dan neovisnosti ovisno o mogućnostima. U Splitu i Zagrebu lete automobili u zrak, pale se stanovi i garaže, a Marko Francišković u Remetincu, u pastoralnoj tišini, čeka, kao što se čekao Godota, da mu se riješi žalba na pritvor zbog poticanja na terorizam.
Evo jedna korisna Božićna poruka: “Ljudi, družite se, samo pazite što pričate. Bauk terorizma kruži Hrvatskom!”
Grupa glumaca HNK navodno je odbila gostovati u Beogradu. Razlog? Suvišno je da ondje glumataju i klanjaju se kad to puno uspješnije izvode naši političari i javni djelatnici kao Boris Dežulović, Vedrana Rudan, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Branimir Pofuk, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina….
Mogu, ali ne moraju!
Tomislav Krasnec javlja iz Bruxellesa: “Kraj drugovi! ESLJP: Države mogu zabraniti komuniste”. Odmah upada u oči – mogu, ali ne moraju! Demokracija je velika stvar, ali obično ima malu vrijednost. Kako zabraniti naše kripto-komuniste po ljevičarskim redakcijama? Kako zabraniti naše profesore povijesti na filozofskim faksevima? Kako zabraniti sve one likove koji se busaju u prsa junačka kako im je Tito najveći hrvatski državnik svih vremena? Kako zabraniti one nevladine udruge koje, sišući našu hrvatsku lovu, stalno pljuju po nama? Kasno drugovi iz ESLJP-a! Za drugog su dunje žute…
Dobro je da su Hrvateki zdušno prihvatili ideju o uvođenju eura. Kad se preračunaju kune u euriće, mnogi će, koji danas duguju stotine tisuća kuna, uskoro dugovati tek nekoliko tisuća eura…
Nakon što je policija obradila osumnjičenog za silovanje, žrtva ga nije prepoznala.
