Nova, odlična, Hajdukova navijačka pjesma “Ja ne mogu drugo nego da ga volin” koju izvode Mišo Kovač, Saša Antić i Torcida upalila je eter i društvene mreže i dodatno povezala Klub i navijače, trofejnu tradiciju i netrofejnu sadašnjost.
A kako i ne bi kada je riječ o odličnoj pjesmi u svakom pogledu, od idejne, glazbene i video realizacije, uključenja legende Miše, tekstopisca i izvođača Saše – pravoga “kozmičkoga Dalmatinca”, Runjića, Britvića i Miše u jednoj osobi – i Torcide, uz odličan duhovit spot, i pjesmu koja doslovno nosi.
U podlozi je naravno Mišina odlična izvedba i zaista zimzelena pjesma “Ja ne mogu drugo nego da je ljubim”, koju je skladao Zdenko Runjić, uz aranžman Stipice Kalogjere, a koja je 1975. godine osvojila nagradu publike Splitskoga festivala. Doduše, nejasno je zašto je ispalo naslovno ljubiti, kao da je to premeko, ili strano navijačima. Jer ljubiti se rimuje i s gubiti, pojmom s kojim se navijači često susreću.
“Ja ne mogu drugo nego da je ljubim” još je jedna Runjićeva pjesma gdje se preklapa osobno i regionalno. Kao u najpoznatijoj “Romanci”, na tekst Tomislava Zuppe, gdje je samo jedna zamjena muškoga roda sa ženskim promijenila pjesmu o Splitu u pjesmu o ženi. Tako je i ovdje gruda ženskoga roda pa joj se može pjevati strasno kao da je riječ o voljenoj osobi. A to se lako može prebaciti i na Hajduk.
Inače “Ja ne mogu drugo nego da je ljubim” jedna je od samo tri suradnje, uz “Vrbe” i Bijela me nosi lađa”, dva najpoznatija dalmatinska glazbena brka, Zdenka i Miše, jednoga koji je skladao, i drugoga koji je pjevao iz dubine duše. Brkovi očiti nisu kliknuli, Zdenko se u to vrijeme, preko “Galeba”, prebacio na Olivera.
I u ovoj glazbenoj prigodi u sjenu je opet, kao i obično pao autor teksta pjesme, nezaobilazni Drago Britvić (Pitomača, 1935.). Taj po mnogima najbolji tekstopisac hrvatske zabavne glazbe, nažalost pokojni od 25. prosinca 2005., napisao je tekstove nekih od najpoznatijih i najboljih pjesama. Navedimo tri klasične pjesme za Vicu Vukova, “Mirno teku rijeke”, “Zvona moga grada” i “Tvoja zemlja”, “Bože, čuvaj Hrvatsku”, “Kuću za ptice”, “Golubove”, “Mladosti, moja lijepa radosti”…
Napisao je Britvić, koji je živio u Zagrebu, i najvažnije tekstove zagrebačke škole šansone “Milioner” i “Trešnjevačku baladu”, “Bicikl”, “Zadnji fijaker” i brojne druge.
Ali posebno je zanimljivo da je taj pjesnik iz Popovače, koji je radio na Radio Zagrebu i utemeljio Festival kajkavske popevke u Krapini, autor nekih od najljepših, najtoplijih i najdubljih tesktova dalmatinske glazbe.
Možda će vas iznenaditi da je Drago Britvić napisao i tekstove “Maslina je neobrana”, “Budi noćas mirno more”, “Ponoćno sunce”, “Dico moja”, “Dubrovačka zvona”, “Lula starog kapetana”, “Pusti da ti leut svira”, “Jedna soba s pogledom na more” i još puno pjesama o moru, ribarima, kršu i Dalmaciji. Ne znamo je li Britvić bio hajdukovac niti smatramo da bi ga se baš Hajduk trebao sjetiti, ali je neupitno da ga ne možemo zaboraviti.
Britvić je za Mišu napisao i amblematski, genijalni tekst “Noćas ćemo zemlji ko materi reći”. On se doima kao da ga je napisao težak i ribar koji je najmanje šest desetljeća proveo na dalmatinskom škoju. Pjesma je s razlogom 1977. osvojila splitsku publiku. Nije je skladao Runjić nego Stjepan Mihaljinec, a izvodi se i pjeva često. Za Kovača je Britvić, uz Mihaljinčevu glazbu, napisao i jednu od najvažnijih pjesama “Proplakat će zora”, koja je 1971. osvojila na Splitskom festivalu sve što je postojalo, kao malo poslije Ivićev Hajduk titule. Iz Britvićeva pera su i Mišine “Odvest ću te na vjenčanje” i “Zalij to cvijeće suzama sreće”.
Runjić je, kao i Đelo Jusić, Rajko Dujmić i drugi istaknuti skladatelji, surađivao s Britvićem u poznatome MIS-ovskome “Cvitu Mediterana” i “Bijelom Božiću”. Ali njihova najpoznatija suradnja je “Potraži me u predgrađu”, i to nakon što je Runjićev tekst o jednom psu odbijen jer je, kako je mislila komisija, bio previše depresivan. Onda je uspješno uskočio Britivić, koji je u brojnim tekstovima poetično opjevao predgrađa da bi čovjek bio u napasti prodati penthouse u centru i preseliti se u potleušicu sa điranima na periferiji. Ne čudi stoga da su Britivićevi tekstovi popularni i u Dubravi i na Trnju, Na Tuškancu i na Mejama, ali i na Mejašima, Brdima, Sirobuji, Neslanovcu.
Hajduk i hajdukovci mogu se ponositi što je baš Drago Britvić autor inicijalnog teksta i refrena “Ja ne mogu drugo nego da ga volin” za ovu pjesmu. Britivića je uvijek inspirirala ljepota, dobrota, skromnost i čistoća, koju je nalazio u predgrađima, Dalmaciji i dobrim ljudima.
Baš kao što se Hajduk i hajdukovci mogu ponositi što je ostatak teksta napisao Saša Antić, Britivić naših dana. On je ostatak i otpjevao, uz pjevača nad pjevačima, nezaobilaznog Mišu. Sve je u ovoj pjesmi dobro i uspješno, veliko, poticajno, himnički. Za slušanje u danima sretnim i grubim.
Jer pjesma je se poklopila s Hajdukovim danas kao gol s dobrom igrom, ona je igračka i navijačka pluća napunila ponosom, koji se ostvaruje i u pobjedama. I zadnje, možda najvažnije, pjesma koja je dovela Mišu na tron Splitskoga festivala, trebala bi dovesti i Hajduka do osvajanja prvenstva.
Jest da se nije moglo drugo nego da ga se ljubi, ali dosta je bilo godina grubih, zaželjeli su se navijači i godina sretnih. A one se odavno nisu činile bližim onima koji, kako kaže Antić, još uvik, žive za snove. Red je da ih sada malo i ostvare, piše Slobodna Dalmacija.
