Piše: Herman Vukušić, fb
Tijekom svoje (neuspjele) kampanje za gradonačelnika Grada Zagreba u jednom sam se klipiću na društvenim mrežama osvrnuo na sklonost nas Hrvata spram javnih progona i masovnoj histeriji, zbog čega smo, između ostaloga, među zadnjim narodima u Europi prestali sa spaljivanjem vještica.
Sve dok viši autoritet (konkretno carica Marija Terezija) nije prekinula ovu ružnu hrvatsku navadu na stotine nevinih žena izgubilo je živote na lomači, poglavito temeljem optužbi svojih susjeda, rođaka i prijatelja koji su doslovce podivljali od gladi i siromaštva te pokrenuli histeriju lova na vještice.
Danas je ovaj oblik progona preuzeo jedan drugačiji oblik, koji se kolokvijalno na engleskom zove “cancel culture”, iliti u slobodnom prijevodu kultura “otkazivanja” ili “prokazivanja”.
Cilj “cancel kulture” progona jest da svoju metu u javnom prostoru (mediji i društvene mreže) ogadi do krajnjih granica bez obzira na argumente i činjenice.
Dapače, čim su argumenti prozivane osobe jači i konkretniji, praktikanti “cancel kulture” su tim agresivniji u svojim napadima, a u nedostatku protuargumentacije u pravilu pribjegavaju osobnoj diskreditaciji svoje mete i zazivanjem ljudskih prava i sloboda.
Naravno, ljudska prava po zagovornicima “cancel kulture” vrijede samo za njihove pristaše i istomišljenike.
Ovaj poduži uvod pišem povodom situacije koja se (paradoksalno) dogodila na Dan borbe protiv nasilja nad ženama, kada je u večernjim satima na portalu Direktno.hr osvanulo Rješenje o osiguranju Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 21. rujna ove godine.
Spomenutim Rješenjem je portalu H-alter zabranjeno objavljivati programske sadržaje svih vrsta medija, a koji se tiču prof.dr. Gordane Buljan Flander, ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladeži Grada Zagreba (u daljnjem tekstu: Poliklinika).
Da podsjetim širu javnost, na stranicama H-alter portala novinarka Jelena Jindra u zadnjih je par tjedana u svojim tekstovima žestoko kritizirala rad Poliklinike sa osnova nekoliko anonimnih priča žena koje ona naziva “Hrvatskim Laurama”, a koje nisu bile zadovoljne tretmanom u Poliklinici, jer su od strane iste bile ocijenjene kao emotivne zlostavljačice koje svoju djecu otuđuju od njihovih očeva.
Vrhunac ovog tekstovnog serijala bio je intervju sa pjevačicom Severinom Vučković, ex Kojić, ex Popović, u kojem je ona opisala svoju višegodišnju golgotu u borbi za skrbništvo nad sinom Aleksandrom, gdje se u negativnom kontekstu dotakla i Poliklinike, te prof. Flander.
(Mala digresija: a propos poplave medijskih natpisa u kojima se slavi Severinina sudska “pobjeda”, a koja u stvari predstavlja zajedničko skrbništvo nje i oca nad njihovim sinom, nije mi jasno zašto nitko ne upita Severinu kako to da isto zajedničko skrbništvo koje sada slavi nije prihvatila prije tri godine i tako malog Aleksandra (i sebe) spasila muke već odavno?)
U cijelom navedenom serijalu novinarka Jindra se svojstveno trudila u svojim tekstovima defamirati i sam koncept “otuđenja od roditelja” (premda za to nema nikakove stručne kvalifikacije) pri čemu se iz ozračja u kojem su tekstovi pisani moglo iščitati da su u okviru Poliklinike favorizirani isključivo očevi naspram majki.
Da parafraziram Jelenu Veljaču: intonacija Jindrinih tekstova bila je takova da su svakog oca na vratima Poliklinike gotovo dočekivali kao “heteroseksualnog muškarca na poziciji moći”.
Svi mi koji imamo imalo profesionalnog i osobnog iskustva sa radom Poliklinike i prof. Flander znamo da tome nije tako, što potvrđuju i službene statistike o udjelu majki i očeva u sudskim odlukama o skrbi nad djecom, ali to se nekako u Jindrinim tekstovima ne spominje.
Nije dugo trebalo da se povodom Jindrinih tekstova oglasi i sveprisutna akcija #spasime, bezrezervno prihvaćajući sve što je Jindra napisala kao golu činjenicu.
Pa su tako jučer predstavnice ove inicijative odbile sudjelovati na panelu u organizaciji Ministarstva socijalne politike jer je na istome trebala nazočiti i prof. Flander, pozivajući se upravo na optužbe iz Jindrinih tekstova.
Istoga dana, predstavnice jedne druge sveprisutne ženske organizacije istim povodom (Jindrini tekstovi) prosvjedovale su protiv Poliklinike ispred zgrade Općinskog suda upravo kada se u tim trenucima u samoj zgradi obilježavao Dan borbe protiv nasilja nad ženama.
Možda ove dame nemaju razvijenu kulturu dijaloga, ali im se na smislu za koordinaciju javnog i medijskog djelovanja ne može ništa prigovoriti.
Međutim, nakon cijelog jučerašnjeg dana koje su revne aktivistice provele u bojkotu i prosvjedima protiv Poliklinike i prof. Flander osobno, u večernjim satima stigao im je “šok” u vidu spomenutog sudskog Rješenja.
Vrlo brzo vijest o tome da portal H-alter više ne smije pisati o prof. Flander i Poliklinici postala je medijska senzacija.
Moram reći, za nekoga tko je skoro trideset godina prisutan u javnom životu kao zdravstveni djelatnik i (neuspjeli) političar reakcija jednog dijela medija na ovo Rješenje bila je zabrinjavajuća.
Urednici i komentatori pojedinih tiskovina i portala ovo su Rješenje prozvali “napadom na ljudske slobode i slobodu medija” uopće ne ulazeći u obrazloženje koje sudac Andrija Krivak daje na gotovo 18 stranica, a koje se može sažeti u sljedećoj rečenici (citiram):
“Sud ocjenjuje da autor niza spornih novinskih članaka – Jelena Jindra, prilikom prikupljanja informacija (istraživanja teme), nije postupao u dobroj vjeri, već da sporni novinski članci predstavljaju jednostran i subjektivan prikaz teme o kojoj piše.
Naime, sud ocjenjuje da različita relevantna stajališta nisu predstavljena javnosti na odgovarajući način (navođenjem izvora informacija), a da su neke od informacija namjerno pogrešno prikazane kako bi odgovarale tvrdnjama autora”.
Išitavajući sve negativne komentare na ovo Rješenje od strane novinarske struke postavlja se pitanje kako se pojedinac može uopće braniti od “namjerno pogrešno prikazanih informacija” ako jedan sudski akt koji daje za pravo osobi izloženoj medijskoj harangi doživi ovakovu dezinterpretaciju i osudu u smislu napada na slobodu medija?
Svi mi koji smo se borili za ovu državu borili smo se i za slobodu javnog govora, ali to ne znači da u okvirima istoga namjerno izrečene dezinformacije, objede i laži mogu proći nekažnjeno, te da osoba koju se proziva nema mehanizme obrane i zaštite.
Engleski pisac Edward Bulwer-Lytton davno je rekao “Pero je ubojitije od mača!” pa se ja slažem sa komentatorom jednog od meni dražih portala koji je ovu situaciju nazvao “opasnom”.
Međutim, za razliku od njega ja je ne smatram opasnom u smislu ukidanja slobode javne riječi, već otvaranja širom vrata za nekritički, neargumentirani i huškački javni progon bilo koje osobe na hrvatskoj javnoj sceni protiv kojeg neće postojati nikakova pravna zaštita.
Stoga, na koncu ove (poduže) objave postavljam pitanje iz naslova: A da mi to sve skratimo i profesoricu Flander odmah spalimo?
