Piše: Gordan Malić, fb
-“U privatni posjet albanskom premijeru otišao Titovom jahtom, o proračunskom trošku”
– “Otišao sa sastanka u Rimu, da bi se sreo s Đukanovićem!”
– “Otkazao sastanak s prvim čovjekom UN-a, jer je imao neplanirano važan sastanak!”
Naslovi koji prate diplomatske aktivnosti predsjednika Milanovića jedinstveni su po originalnosti i bizarnosti. Kao da ih osmišljava “Globusov” urednički tim iz 90-ih, s genijalnim Grčićem i Kuljišem, ali ne, nitko ih ne kreira. Oni doslovno prenose ono u što novinski analitičari nikako ne mogu da proniknu, a zove se politika predsjednika Milanovića. U nešto osobnijoj verziji i “predsjednikov karakter”.
Analizirati tu politiku nekom višom kategorizacijom čisto je gubljenje vremena. Uvjeren sam da se to može običnim toplomjerom. Milanović je političar refleksa, ako tražiš dosljednost to je jedina koju ćeš naći. Od početka se pronašao u PR-u, što objašnjava manje-više sve. Naročito najluđe političke poteze ili obrate preko kojih se dospijeva na naslovnu stranu.
Na javnoj i političkoj sceni odlučio je biti antipod premijeru Plenkoviću. To je i logičan izbor nakon što si mu prethodno uništio glavnu oporbu u parlamentu, da zauzmeš njeno mjesto, ali na Pantovčaku, što u primijenjenoj uličnoj matematici garantira reizbor.
S koje strane, onda, prozivati Plenkovića, postavlja se još jedno PR-ovsko pitanje? S lijeve je dosta zaštićen, ali na političkoj desnici ima prostora kojeg privremeno uzurpiraju bezveznjaci i amateri. I eto Milanovića među suverenistima i nacionalistima kao njihovog htjeli-nehtjeli idejnoga lidera.
Ukratko, njegov politički put na Pantovčaku mogao bi se opisati kao finalna scena iz kultnog “Trećeg čovjeka”: “Martins leaning against a wagon in the left foreground as Anna approaches from a great distance, getting progressively closer, and – without so much as a glance in his direction – finally walking past him and out of frame…” (Martins naslonjen na vagon u lijevom prednjem planu dok se Anna približava s velike udaljenosti, postupno se približavajući – i bez ijednog pogleda u njegovu smjeru – napokon prolazi pored njega i izlazi iz kadra … “)
Nakon što su na političkom raskršću kod Visoke ulice produžili svatko svojim smjerom, jedan kao desni populist, drugi kao umjereni trezvenjak, nastavili su tako djelovati i na javnoj sceni, pa i u diplomatskim misijama.
Milanović uvijek drugačiji od Plenkovića. Uglavnom bučan, lajav i nepristojan, što dio javnosti još uvijek tumači kao originalni stil i svojstvo “slobodnoga duha”. U prirodi je birača da od predsjednika ne očekuje ono što traži od premijera, ozbiljnost, trezvenost i stabilnost. Naprotiv, u našem antiparlamentarnom doživljaju demokracije predsjednik ima zadaću da u naše ime proziva ili vrijeđa vladu koju smo sami izabrali. I Milanović to dosta uvjerljivo radi.
Na vanjskome planu on je borac protiv suvišnih autoriteta u međunarodnim odnosima, EU birokracije, briselskih ureda, NATO-a i UN-a. Napušta sjednice visokih tijela na koje je pozvan, ne dolazi na sastanke koje je zakazao. Kao predsjednik nevelikih ovlasti u državi nevelikog značaja, izrastao je u velikog kritičara europske centralizacije, legitimnosti EU i drugih devijantnih pojava koje primjećuju on i Orban, s kojim se suvereno izmirio. Kad može s njim i Zdravkom Mamićem, zašto ne bi i s Kolindom Grabar Kitarović.
Nju je poveo u New York na zasjedanje UN-a s čijim glavnim tajnikom se nije sastao jer je imao važnijeg posla.
U Americi je prvom prilikom, pred studentima sveučilišta Columbia, izvrijeđao koncept EU zasnovan na pravnom poretku, demokratskim načelima i zajedničkim temeljnim vrijednostima, a prednost dao fondovima iz kojih se grabi novac “po čemu će se mjeriti naš uspjeh u EU”.
Umjesto s glavnim tajnikom UN-a, sreo se s premijerom Kostarike da bi razgovarali o inozemnim ulaganjima koja Milanović nije bio sposoban realizirati ni dok je bio predsjednik vlade…
Milanovićeve bilaterale priča su za sebe. Njegova prethodnica je u prvoj godini mandata posjetila Kinu. Xi Jinping ju je svečano dočekao na Trgu Tianmen. U Zagreb joj je iste godine došao Joe Biden. Milanović se susreo s albanskim premijerom, te predsjednicima Crne Gore i Malte.
Da sam lajav kao on, rekao bih kako je odabrao predstavnike tri doista uzorne države. Jedna je poznata kao Kolumbija europskoga juga – iz nje se izvoze narkotici koji se preko druge distribuiraju na Zapad, dok se novac zarađen krijumčarenjem pere u trećoj.
Takav se pojavio i na Brijunima u društvu crnogorskog predsjednika, odjeven u trenirku, nekonvencionalno, kao član škaljarskog klana.
Ali, ja to nikad ne bih rekao.
